Evanđelja su čudesna i prekrasna literatura, u kojoj se svakim novim čitanjem otkrivaju novi i aktualni sadržaji. Evanđelja su neprocjenjivo blago koje se nalazi u duhovnim posudama proživljenih iskustava pripovjedača i onih koji su ih zapisali svima nama za hranu naših duša. Čudesno je kako je samo tri godine javnog života Isusa iz Nazareta postalo neizmjerno bogatstvo koje se nudi u različitim, nevelikim literarnim djelima, u posudama, koje su prozirne, različitih obličja, tako da svaki put kada ga „kušamo“, kada čitamo i razmatramo, mi svoje duše napajamo njihovim duhom, uzimamo i nešto od oblika, duha i osobnosti onoga koji ga je pisao. I to je prekrasno iskustvo! Pokazuje nam kako je Božja riječ, Radosna vijest prikladna za svaki uzrast, za svaku životnu dob, kulturu i da se svatko čitanjem – osobno obogaćuje. Nije ni čudo da su četiri nevelike knjižice Evanđelja bile nadahnuća kompletne strukture cijele europske civilizacije, kulture, zakonodavstva, filozofije i životnih vrijednosti, koje sigurno obogaćuju cijeli svijet i vode u radosnu vječnost.
Markovo evanđelje jest najkraće, ali je dinamično, slikovito te pisano pučkim jezikom i ritmom pučkih pripovjedača. Marko, mladi glasnogovornik i pratitelj sv. Petra nije imao diktafon, ali je pomno pratio apostola Petra i bilježio sve što je čuo. Duhom je upijao i perom pisao prema sjećanju sve što je Petar pričao, sve što je Isus radio, govorio, kako je živio, kako je činio čuda i kakvi su bili odnosi između Učitelja i Petra – Njegova učenika kojemu je povjerio ključeve kraljevstva nebeskoga i odgovornost za Crkvu za sva vremena! Marko nije poznavao Isusa, ali je pratio Petra, pomno ga slušao i kasnije zapisao sve što je izravni svjedok, Petar, govorio, tako da je njegovo Evanđelje novinarski govoreći – izvjestiteljsko! Njegovo nas Evanđelje vodi po Galileji, Judeji, po Jeruzalemu, pomalo neorganizirano, ali novinarski – izvrsno! Njegov je izvještaj redovito kratak, sržan; donosi bitne informacije i ima poruku. S druge strane – kad je nešto ekstremno u pitanju – vrlo je precizan, opširan, postiže posve jasan cilj – djeluje šokantno! Dok Luka samo jednom rečenicom opisuje skandal s Herodijadom i ubojstvo Ivana Krstitelja, Marko, slijedeći Petrovo pripovijedanje, donosi intrige i zločin plesa Herodijadine kćeri i klopku koju je postavila kralju Herodu – dostojan najsuvremenije „sapunice“. Nije čudo da je upravo ovaj događaj mnogo puta sniman, ili postavljan na sceni u različitim varijantama. Jednom ribaru, čiji je obzor bio samo njegov zavičaj, ubojstvo Ivana Krstitelja, voljom i spletkarenjem jedne pokvarene, moćne žene – sigurno je bilo više nego traumatično. S druge strane, Petar je samo jednom spomenuo, a Marko zabilježio, Isusovu Majku, i to onda kad ju je Isus odbio primiti s rodbinom i kada je sve one koji vrše volju Božju – poistovjetio sa svojom majkom, braćom i rodbinom. .
Ipak, najšarmantnije je kada Petar tumači što je sudbina onih koji sve ostavljaju zbog kraljevstva nebeskoga. I on i Matej (dakle, očevidci i svjedoci) opisuju taj događaj, ali između svih onih kojih se treba odreći Petar ispušta iz rečenice – ženu! Sve drugo nabraja: i kuću, i braću, i sestre, i majku, i oca, i sestre, i djecu… Dok i Matej i Luka naglašavaju da je kraljevstvo nebesko važnije i od žene – Markovo evanđelje među svim osobama i stvarima koje nabraja kao prepreku za ulazak u kraljevstvo nebesko – izostavlja ženu, suprugu. Danas kada se u nametnutoj ideologiji nauk o braku i obitelji želi rasplinuti do neprepoznatljivosti, kad se svaki treći brak raspada zbog površnosti onih koji u brak „upadaju“ brzopleto i bez ozbiljne želje da ustraju u međusobnoj vjernosti do kraja života, simpatično je zamijetiti da je prvi papa Crkve, oženjen, toliko cijenio brak da je, kadgod bi govorio o onom što znači biti Isusov učenik, u zanosu pripovijedanja, nekako „zažmirio duhovnim očima“ kad je trebalo reći da se treba odreći i žene. Ili je …. selektivnim pamćenjem, taj detalj Isusova zahtjeva – jednostavno – zaboravio…. Zaista šarmantno!
– – –
Jednom je, razigran, raspjevan, raznježen, pokojni don Marin Mandić, koji je odrastao u Splitu, objašnjavao zašto voli Meksiko. „Mi, svi ljudi iz krajeva uz more, imamo nešto zajedničko. Mi smo raspjevani, temperamentni, razdragani, vrlo emotivni i volimo ljude! Zato mi je tako lijepo među svojim vjernicima, Indijancima!“ Petar, Židov, s obala Genezaretskog jezera, nedaleko Sredozmenog mora, lako se snašao kao propovjednik u Rimu. Njegovo propovijedanje – životno, proživljeno, jednostavno i lako pamtljivo – lako je nalazilo put do duša slušatelja koje je obasjavalo mediteransko sunce i okruživao čarobni pejsaž Mediterana. Vjernici su ga s toliko srca prihvaćali da su ga slijedili – sve do mučeništva.
Na kraju – citiramo i uspoređujemo izvještaj o zahtjevnosti Isusova poziva u Markovu i Matejevu evanđelju… Usporedimo, čitajmo, razmatrajmo, upijajmo, i nasmiješimo se… Evanđelja su zaista fantastična. I vrlo, vrlo šarmantna! Svakim čitanjem – sve šarmantnija!
Petar mu poče govoriti: „Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom“. Reče Isus:
„Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni. A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.“ (Mk 19, 1-12)
Tada Petar prihvati pa upita: „Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?“ Reče mu Isus: „Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.“ (Mt 10, 27-29)
Ana Penić |duhos.com