Helenističkim obrazovanjem u Tarzu Pavao je nedvojbeno bio upućen u tada vrlo cijenjenu znanost retorike. Njegove su poslanice strukturom i stilom uzor vrhunskog retoričkog umijeća. Međutim, kada stupa pred malu kršćansku zajednicu u Korintu, koja prolazi kroz teške kušnje razdora, idolopoklonstva i moralnog zastranjivanja, Pavao je razoružan od moćnog govorničkog umijeća i iznosi svojevrsni antiretorički program (1 Kor 2, 1-5).
Ponajprije priznaje svoju tremu, slabost, strah i drhtanje, što bi zatajio svaki dobar govornik potrudivši se da provjerenim retorskim vježbama uvježba svoj javni nastup do samouvjerenosti, sigurnosti i odlučnosti, što mu jamči uspjeh pred publikom. Pavao se odriče uvjerljivih riječi, odustajući od uvjeravanja kao konačne svrhe govorničkog umijeća; konačno i „mudrosti besjede“, i time negira zadani retorički logos na kojem počiva sadržaj govora.
Daleko od toga da Pavao svim srcem ne želi potaknuti korintsku zajednicu da prione uz Krista i napusti poganske običaje, ali njegov je put posve drugačiji od svih dotadašnjih retoričkih programa. Evanđelje nije „pobožna filozofija“ i utoliko se ne može naviještati „mudrošću besjede“, a da se ne obeskrijepi križ Kristov (1 Kor 1, 17). Besjeda o križu ne uklapa se niti u jednu zadanu retoričku vrstu. „Mudrost svijeta“ i „ludost križa“ ne mogu se povezati jeftinom retoričkom dosjetkom. Za navještaj Isusa Krista, i to raspetoga (1 Kor 2, 2), Pavlu neće pomoći uvjerljive riječi. Riječi će doći – i to one koje će mijenjati srca – jer ih nije tražio, dopuštajući da se u njihovoj slabosti nastani snaga Kristova (2 Kor 12, 9).
Ružica Pšihistal