Poziv na radost – u svim vremenima – trajan je ispit vjerodostojnosti kršćana koji svjedoče i prenose radosnu vijest. Radost, na koju nas poziva Pavao uvijek i bez prestanka, nije osjećaj infantilne bezbrižnosti, doživljaj prolazne sreće niti dobro raspoloženje. Ne proturječi joj i ne mogu je potamniti svakodnevne brige, bol ni udarci kušnja i ranjavanja, pa čak ni žalost pred gubitkom ili porazom od koje ne može pobjeći nitko tko ima „srce od mesa“.
Samo jedna žalost može zapriječiti našu radost u Gospodinu. Pavao ju naziva žalost ovoga svijeta (2 Kor 7, 10). Ta žalost, koja bi se mogla prevesti kao tupost, dosada, ravnodušnost, spleen – ako dopustimo da se ukorijeni u našemu srcu (središtu), otupljujući ga od naravne želje da tražimo blizinu Boga i čovjeka i zamrzne ga na mrtvo, tromo, zamjensko „kameno srce” – vodi nas u smrt.
Novost je Kristova novost ljubavi, koja više neće biti plaćenička ljubav iz koristoljublja ili iz požude niti podanička ljubav iz straha (sv. Bernard) – obje ostaju izvan obzorja radosti – nego sinovska ljubav kao odgovor na ljubav onome koji je nas ljubio Prvi (1 Iv 4, 10). I što će nas onda i tko će nas onda rastaviti od radosti u ljubavi Kristovoj?
R.P.