Sjećam se…. Bilo je to na Staru godinu, ili na samu Novu godinu, u Osijeku, 2008./2009. Dan hladan, vlažan, siv, sve je nekako izgledalo tmurno. Išla sam s jednom staricom Vukovarskom ulicom kada je netko prišao i jednostavno rekao: „Zagrli me!“ Po glasu sam prepoznala da je bio mladić te je bio obučen u ogromnog zeca, medvjeda, ili nešto treće; prizor je bio iznimno simpatičan. Kada nam je prišao i rekao što hoće, starica se „smrzla“, ukočila od neugodnosti. Ja sam se nasmijala, zagrlila ga, kao da sam zagrlila veliku plišanu igračku, a on je uzvratio zagrljajem. Tada sam sa svojom staričicom komentirala kako je baš simpatično završiti staru ili započeti novu godinu zagrljajem nekoga kome je to potrebno, a i tako se simpatično maskirao! Ona nije imala ništa protiv iskazivanja simpatije prema nekome kome je potrebna pažnja i ljubav, ali je bila protiv – zagrljaja, i to na javnom mjestu, u najprometnijoj ulici u gradu, u po’ bijelog dana.
Ovog sam se detalja prisjetila jutros sa sjetom (jer je staričica je međuvremenu preminula) kada sam s ganućem i ponosom pogledala info-portal „Osijek 031“; tu sam naišla na simpatičan Bespla/For Free YouTube snimak jednog mladića u invalidskim kolicima koji, uz pomoć drugog mladića, prolazi osječkim ulicama s natpisom „Free Hugs“ („besplatni zagrljaji“). Ono što me je raznježilo su činjenice koje sam vrlo lako povezala: na Staru godinu 2008. i na Novu godinu 2009. mladi Osječanin Elvir Tabaković, „otkačeni“, „zvrkasti“, popularni zabavljač, kreativac, a sad vidim i scenarist, režiser i snimatelj (ma nema čime se sve nije bavio i pri tome uživao), prije tri je tjedna odjeven u redovničku odjeću augustinaca pred studentima okupljenima na tjednom klanjanju u crkvi sv. Ćirila i Metoda govorio o svom obraćenju, susretu sa živim Bogom i odlukom da se posve preda Bogu i postane – redovnik! Nakon nekoliko godina razmišljanja i razmatranja, avanturističkog i u očima svojih prijatelja uspješnog života shvatio je da je sve to prazno i da ne može utažiti žeđ za smislom života. Tražio je smisao, a našao Isusa, koji je pronašao njega! Nakon toga shvatio je da ga Bog poziva u redovnike, i to u Njemačku, da postane augustinac. U Osijek je došao iz Njemačke sa svoja dva subrata redovnika, a Osječani su ga odmah prepoznali i za njih je to bila senzacija! Njegovo svjedočanstvo snimljeno je i na Slavonskoj televiziji, može se naći na YouTube-u, a objavljeno je i u Glasu Slavonije.
Kao što je on hodao ulicama i tražio: „Zagrli me!“ i na tu temu snimio filmić, „spot“ sa studentima glume, tako su to sada napravili studenti ove, nove generacije osječkih mladih umjetnika na kojima je njegov kratki film ostavio traga, samo što zagrljaj sada traži – mladić u invalidskim kolicima. Lijepo je vidjeti koliko mu je djevojaka i mladića prilazilo i zagrlilo ga, s osmijehom i osjećajem bliskosti i radosti. Jednostavno je ugodan osjećaj vidjeti s kolikom su mu radošću prilazili i zagrlili ga u znak prihvaćanja, razumijevanja i ljubavi. Komentari gledatelja ispod tog novog „filmića“ pozitivni su i govore o tome kako je lijepa ideja da se zagrljajem i osmijehom može pomoći mladiću koji ne može hodati, ali može i dati i primiti zagrljaj…
Ne znam zna li Elvir za ovo, a ako zna – premnijevam da mu je drago što je svom gradu ostavio i darovao poruku: „Zagrli me!“. On je danas svjedokom da zagrljaj, kojeg čovjek čovjeku daje i prima, ima neizmjernu vrijednost samo ako je to izraz bezuvjetne ljubavi i prihvaćanja, kojom nas Isus voli i kojom nas prima. Isus je i čovjek koji i nama, i meni, danas govori isto što je govorio i mladić na ulici dok sam hodala sa svojom dragom staričicom prije nekoliko godina – „Zagrli me!“. I Isus, živi Bog, uživa u prihvaćanju i zagrljaju svakoga od nas i On svakoga od nas želi obdariti i obradovati svojim zagrljajem. Elvir je to učinio radikalno i neočekivano: prihvatio je Isusov zagrljaj i postao Njegov redovnik, zauvijek!
Ana Penić|duhos.com
Linkovi: Free Hugs Osijek
Bespla/For Free(by Marko Butraković i Elvir Tabaković)