U smrtnome času, kada će se retrospektivno i munjevitom brzinom u slikama razlistati cijeli naš život, bit ćemo možda najbliže trenutku izlaska iz majčine utrobe. Potisnuto je to iskustvo u dubine podsvjesnoga/nesvjesnoga, ali nije nestalo i čeka naš drugi izlazak.
Dok rađa, tijelo žene ritmički podrhtava u stanju nepokretne sadašnjosti. Čudnom se inverzijom predasi između trudova sve više skraćuju, dok vrijeme protječe sve sporije i sve teže do granične točke smrzavanja. Ostane samo nezaustavljivo rastvaranje utrobe sve do konačnoga izlaska novoga bića na svjetlost ovoga svijeta.
I umiranje zaustavlja vrijeme. Kazaljke se ure više ne pomiču. Bolni izlazak iz ovoga svijeta ponovno traži milosni prihvat ljubavi. Sveti Josip – uzor očinstva – nebeskim je izborom odabran za jedinstvenu mušku primalju u smrtnome času.
Josipe pravedni,
Josipe prečisti,
Josipe premudri,
Josipe jaki,
Josipe poslušni,
Josipe vjerni
Budi u pomoći svim umirućima.
R.P. | duhos.com