Od srca sam se nasmijala kad sam pročitala velikim slovima, dječjim rukopisom, napisano: „HOĆU ENGLESKI UMJESTO VJERONAUKA“, na jednom transparentu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, prije nekoliko dana. „A vjeronauk na engleskom? Super! Odlična ideja!“, zaključila sam.
Toga 2. lipnja 2016., „Dana D“, kad je Zagreb bio mjesto „turbo-ljevičarskog happeninga“ – osjećala sam se i zabrinuto i radosno u isto vrijeme. Sjećam se, naime, svog djetinjstva kad smo sa svojim učiteljicama išli na kojekakve prosvjede protiv „stranih okupatora“ neke „prijateljske nesvrstane zemlje“. Sjetila sam se i vremena kad je ministar prosvjete bio Stipe Šuvar (1974-1982.) kad smo mi nastavnici morali provoditi „materijalistički pogled na svijet“ u svakom predmetu, a najbolji učenici kao katekizam, napamet su morali naučiti sva pitanja i odgovore za kviz „Tito-Revolucija-Mir“. Profesore, roditelje i učenike razvrstavalo se na „politički i moralno podobne i nepodobne“. Ja sam uvijek bila „politički nepodobna“. Kad god bi članovi SK došli u zbornicu nakon sastanka njihove organizacije, osjećala sam se osamljena i izolirana, ali svaki put kad bih na stolu našla novine za „omladinu“, tj. učenike osmog razreda, „Polet“, duboka tuga bi me posve obuzela. Kad danas čitam u „hrvatskim“ „mainstream“ medijima da je „Polet“ bio „kultni i „avangardni“ – jednostavno mi se duša raspada! „Zar opet?“, sa zebnjom se pitam. „Polet“ je od prve do posljednje stranice bio ispunjen mržnjom prema Crkvi, prezirom mladenačke čistoće, a svaki Hrvat vjernik bio je „ustaša“, „iz kamenog doba“, „klerofašist“, „primitivac“ i slično… Mladim ljudima za uzor nuđena su „deca jugo-oficira“ kao Bregović i Štulić, a prihvatljivo domoljublje je bilo – „talibansko-jugoslavenstvo“ i „I poslije Tita, Tito“!
Kao da sam prespavala više od 30 godina, iz govora i tekstova s transparenata na Trgu bana Jelačića osjećao se upravo taj duh – duh „reformi Stipe Šuvara“! Ali nisam sanjala, to se zaista dogodilo!
Naravno! To je normalan ideološki i biološki tijek stvarnosti!
Nekadašnji „Poletovci“ i „sjemeništarci“ „Kumrovačke škole“ danas su u najzrelijim i najkreativnijim godinama, „znaju znanje“, vrlo su samouvjereni, „nabrijani“, znaju snagu medija i kako s njima manipulirati. Njihova ideološka (i biološka) djeca su se kao u nekakvom ultraljevičarskom inkubatoru tridesetak godina grijali duhom i svjetonazorom komunizma, anarhije i totalitarizma! Iz ponašanja profesora i studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu spram suradnje s Katoličkim bogoslovnim fakultetom prije nekoliko mjeseci, jasno je da je duh Stipe Šuvara u Zagrebu živ i živahan, a “forsiranje reke“ ponovnog, ljevičarskog jednoumlja stabilno je i obećavajuće. Onima koji nisu prežalili Jugoslaviju, sve hrvatsko, pogotovo katoličko, i danas je kao mahanje crvenom krpom ispred bikova u španjolskoj koridi. To je najbolje razotkrio transparent s tekstom „Hoću engleski umjesto vjeronauka“ u rukama djeteta. Tu rečenicu sasvim sigurno nije napisalo dijete samo od sebe, nego mu je transparent u ruke stavio netko koga dijete voli i kome vjeruje.
Jer djeca u nižim razredima osnovne škole uživaju i na vjeronauku, i na engleskom (doduše, više vole Ninje“ i „ Angry birds“). Najprevođeniji hrvatski književnik danas, Miro Gavran, nedavno je u Osijeku rekao da ga je na čitanje Biblije potaknuo sin Jakov, koji je iz škole dolazio oduševljen i prepričavao što je sve bilo na vjeronauku. Moji su učenici bili vrlo ponosni kad su na engleskom naučili reći (i pokazati) „U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, a pogotovo (u osmom razredu) kad su naučili Očenaš! Kršćansku terminologiju na engleskom jeziku neophodno je naučiti u redovnoj školi, jer kad obrazovani mladi intelektualac uđe u prestižne svjetske galerije i muzeje, ili bude na koncertima najljepše europske klasične glazbe, bez poznavanja sadržaja i likova Biblije, i bez razumijevanja vokabulara biblijske tematike na engleskom jeziku, ništa neće razumjeti. Sjećam se jedne nakaradne najave Bachove „Strasti po Mateju“ na radiju. Netko tko je prevodio tekst zna engleski, ali ne pozna teme iz Novog Zavjeta i nije imao pojma o čemu je tu riječ. A radilo se o „ Muci po Mateju“. Svagdje su vodiči za turiste na engleskome, a teme izložaka – bez nastave vjeronauka i poznavanja Biblije – ostat će posve neshvatljive.
To je stvarnost u kojoj živimo!
Ali i ovo je stvarnost! Duh Sveti neiskazivo je maštovit, duhovit, nenadmašan u kreativnosti i uvijek je pobjednik! Crkva Sina Božjega, Isusa Krista, u svakom vremenu našla je načina da svoj pobjednički duh udahne u duše onih koji dušom traže Istinu i svoj život žele istinski proživjeti i odživjeti!
Te iste „Šuvarove godine“, „Šuvarova škola“, „vjeronauk SK“ na satovima razredne zajednice i „Kumrovačkog sjemeništa“ označuje i Duh Sveti! On iznenađuje i nadahnjuje mlade katolike na konkretne akcije. To su godine kad se Hrvati – katolici i u Hrvatskoj i u iseljeništvu okupljaju oko Gospe Velikog zavjeta, kad se otvaraju knjižare „Kršćanske sadašnjosti“, kad se tijekom državnih praznika („Dan Republike“, „Dan ustanka“, „Praznik rada“) organiziraju (gotovo ilegalno!) višednevne duhovne vježbe, duhovni seminari, pojavljuju se izvođači kršćanske duhovne glazbe, a vrhunac je NEK (Nacionalni euharistijski kongres) 1984. u Mariji Bistrici, koji je okupio preko 400.000 vjernika Hrvata, sa svih strana svijeta i svih krajeva Jugoslavije! To je vrijeme mladih i oduševljenih svećenika – Zvjezdana Linića i Tomislava Ivančića, karizmatiskog gibanja i evanđeoski razigranih zagrebačkih studenata.
I danas je tako! Hrvatski intelektualci, studenti, žene, muževi, sportaši, umirovljenici – sve više postaju svjesni ljepote, dobrote, bogatstva i istinitosti svojeg identiteta u Katoličkoj Crkvi i sve ga javnije i radosnije žive! Crkva našeg vremena u našem narodu danas je svjetlo koje moramo ponuditi cijelome svijetu! Nitko u Hrvatskoj nije toliko otvoren za druge i drugačije od istinskih kršćanskih vjernika! Hrvati iz Bapske dočekivali su izbjeglice s Bliskog Istoka s kruhom, vodom, jabukama; u Osijeku sam tome i sama svjedočila! Sveučilišni profesori i studenti konkretnim „djelima milosrđa“ i duhovnim i materijalnim, u mnogim udrugama (DUHOS u Osijeku, recimo) ublažavaju siromaštvo, osamljenost i svaku drugu bijedu svoga brata kojega prepoznaju u nezaposlenima, u odbačenim braniteljima, napuštenoj djeci, zatvorenicima, domovima za beskućnike i psihički bolesne osobe. Kad iz tjedna u tjedan stotine studenata već nekoliko godina dolazi na studentski vjeronauk i molitvu, da čuju što će im reći sveučilišni kapelani o. Arek, o. Damir ili o. Ike, kad su toliko radosni i puni života da žele javno pokazati kako biraju život i kulturu života – to je bogatstvo koje trebamo ponuditi umornom „kulturom smrti“ „nafiksanom“ suvremenom svijetu.
I zato je potrebno znati i vjeronauk i engleski jezik! Vjeronauk – da bismo upoznali svoj osobni i europski identitet i znali ga cijeniti! Tek kad znamo tko smo i što smo, možemo živjeti svoje dostojanstvo. U tom dostojanstvu možemo ići ususret drugome i prihvatiti ga puninom svoje ljubavi i poštovanja njegova identiteta! Raširene ruke Sina Božjega prihvaćaju svakoga čovjeka! Da bismo to mogli učiniti, potrebno je i razumjeti te izvrsno govoriti (pregovarati!), čitati i pisati engleski jezik. Pa nitko ne bi bio želio da mu se dogodi: „Pipl mast trast as“. Vjeronauk na engleskom, eto, pokazuje da je zapravo nužna kombinacija suvremene hrvatske škole! Nije li to duhovito i sjajno?!
Ana Penić|duhos.com