Pitanje slobode nameće mi se od djetinjstva. Slušala sam govore da je čovjek slobodan, a vidjela sam da gotovo ništa ne izabire svojevoljno: niti obitelj u kojoj se rađa, ni zemlju u kojoj živi, pa tek tjelesne i intelektualne mogućnosti, obrazovanje, rast, razvoj-sve je bilo nečim uvjetovano i osjećala sam bespomoćnost da iz te uvjetovanosti iziđem.
Onda sam se zagledala u Ljubav i prepoznala prostor neograničene slobode. O ljubavi ne pričamo često. U javnosti se govor o ljubavi drži nekako inferiornim. Puno je praktičnije govoriti o vremenskoj ili sportskoj prognozi (svim nesportskim skandalima unatoč), zvučimo pametno govorimo li o politici, kritiziramo li lidere i istaknute ljude, imamo li mišljenje o novom receptu za kolače ili (ne)skandaloznim fotografijama manje-više beznačajnih ljudi. I doklegod ostajemo na razini površnih prosuđivanja i svrstavanja ljudi u kategorije, lijepeći etikete, područje slobode (p)ostaje sve manje. Ljubav je u hrvatskom rječniku melodiozna i bogata riječ. Istovremeno, to je i najofucaniji pojam o kojemu bi u svakom društvancu razgovor teško napredovao. Koračam godinama tražeći je, šuljajući se, uhodeći ju, propitujem se za nju, upoznajem ju, pomislim da znam što je, a onda ostanem ponižena shvaćajući da se provukla pored mene. Ponekad pokupim samo mrvice. S nevjericom prihvaćam njezine zakonitosti, a preduvjet za njezinu gozbu jest sloboda.
Katkada mi bljesne sjaj ljubavi i shvatim da je prisutna u svoj svojoj raskoši u svakodnevnom životu. Potom napravim najmanje dvije greške: pomislim da ju imam, da sam ju pronašla, da znam što je i kako se s njome postupa. Pa od sreće činim pomalo nekoordinirane stvari (onkraj razuma), zbunjujući svoje bližnje, osjećajući da sloboda dokida razlike muško-žensko, dobar-zao, crn-bijel, vremenit-vječan, promišljen-lud, nadahnut-siromašan. Kako se Bog oholima protivi, ljubav iščezne iz moga vidokruga. Ili počnem živjeti zakone i pravila. Pomislim: tu sam sigurna. Netko je isprobao i zna, odredio je granice, sigurno plovim morem ograničene slobode. Kakvoga li promašaja!?
Slobodu doživljavam kao zatočenicu svojih želja, pravila, misli, navirućih rješenja, novih ambicioznih planova….Prihvaćanje i stavljanje sebe u kontekst sadašnjeg trenutka skida lance sa zarobljene mi slobode. Življenje svakodnevne, ponekad terešne stvarnosti s nemogućnošću promjene, održavanje vjernosti u malim stvarima, pokreće glazbu mog srca. Osjetim slobodu duha, mogu letjeti, gledati ushićeno neuspjehe i zahvalno uspjehe. Mogu udahnuti stvarnost. Mogu mirno gledati sebe i svijet. I voljeti.
Sloboda je stvaralački čin. Baš kao i ljubav. Nema jalove ljubavi. Zato valjda jest tako neuhvatljiva, tako nova. Zato ju tek naziremo, otkrivati ju valja. Veselim se jer ima smisla moje uhođenje, moje propitivanje i znatiželja. Shvaćam: Bog je otkrio čovjeka svojim čovještvom. Znam li što o čovjeku? Ne, samo se pritajeno divim, i čudim, i pitam. I učim voljeti slobodnom ljubavi, lišene želje za vlašću, dominacijom, pravdom i pravom, lišene bojazni da ću izgubiti više no što sam spremna dati. Sreća je što se ne moram truditi živjeti božanskim životom, nego samo, poput Boga, živjeti čovječjim, malim, svojim, ljudskim!
prof. dr. sc. Marcela Šperanda