„Svako je ljudsko biće predmet Gospodinove beskrajne nježnosti i on sam prebiva u njegovu životu. Isus Krist je darovao svoju dragocjenu krv za tu osobu. Bez obzira na vanjski izgled, svaka je osoba neizmjerno sveta i zaslužuje našu ljubav i naše predanje. Zato ako uspijem pomoći samo jednoj osobi da živi bolje, već je to dovoljno da opravda dar moga života. Lijepo je biti Božji vjerni narod! „Postižemo puninu kada rušimo zidove i naše se srce ispunja licima i imenima“ (Papa Franjo, „Radost Evanđelja“ čl.274, str. 205)
Uvijek me duboko gane svako pismo u kojem netko od naših čitatelja zamoli da molimo za njegove potrebe. Mi ne vidimo vaša lica, ne znamo ni gdje, ni kako živite, ali svako vaše pismo nama je pismo upućeno od Marije, koja s ljubavlju, tiho i nenametljivo kaže:“Molite! Potrebe su velike! Sve što doživljavate, sve što proživljavate, sve što imate i što jeste – dajte mom Sinu s povjerenjem, a On će – učiniti čuda! Sjetite se Kane Galilejske! Od čega je Isus napravio vino, najbolje koje se može zamisliti? Od vode, od onoga što je što se našlo pri ruci.“ Naša srca tako postaju puna i vaših lica i vaših imena!
Isus može od moje, od naše molitve darovane čista srca i bezuvjetnom ljubavlju, koja uključuje različita poniženja, učiniti čuda na svim stranama svijeta, i pomoći duši nekoga koga mi ne poznamo, ali Bog vidi dušu kojoj je to namijenjeno. Sv. Pavao to jednostavno kaže: “Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.“ (2Kor 12,10). Uz to, tek u vječnosti ćemo vidjeti tko je, i s koje strane svijeta – za nas molio! Svaki život, svaka vjernost Bogu, svaki lijep, plodonosan i čist život življen po Božjoj volji – milost je koju je netko negdje izmolio. Sjetimo se samo majki koje su se molile i izmolile svetost svoje djece, kao majka sv. Augustina.
Ivana, Ivice, Elizabeto Kujundžić, Mirko, i svi ostali – hvala na povjerenju! Kad smo u molitvi predali vaša imena Isusu, i kad je On otvorio svoje dlanove – na njima smo ih već našli! Vaša su imena upisana u Njegove dlanove, vi ste dragocjeni u Njegovim očima, i On vas ljubi! Ljubio vas je jučer, ljubi vas danas – i ta će ljubav trajati vječno. Ali…ne zaboravite! Ti su dlanovi probodeni, i vaša imena su Njegovom krvlju i patnjom opećaćena. I zato biti Isusov kadkada znači do srži svoga bića patiti! A patiti s Njim je blagoslov, bez obzira koliko boli! Ne znam jeste li pročitali moju priču o dječaku prelijepih očiju, koji, iako je 25 godina star, izgleda kao dijete, i ljudski govoreći – to je dvadeset i pet godina njegove patnje i patnje njegove obitelji. Nekidan sam razgovarala s gospođom koja ga kadkada čuva, hrani, previja, i iako je i ona već stara, preko sedamdeset joj je godina, kaže kako je njegovati njega – velika radost i duhovno bogatstvo. Jedna moja prijateljica ima teško bolesno dijete već 35 godina, i, iako udovica, ne samo da s ljubavlju njeguje svoje bolesno dijete, nego je vrlo aktivna u udruzi „Veronikin rubac“ koja se u Osijeku brine za stare, bolesne i sve one kojima je potrebna pomoć, ali nemaju novca da ju plate. Ova žena nikada, ali nikada nije neraspoložena, nikada ju nisam čula da se na bilo što žali, dapače, uvijek je nasmijana, i – što mi je pravo čudo – nema ni jedne bore na licu! A život ju nije mazio! Naprotiv! Rano je ostala udovica s troje djece, od koje je jedno tako bolesno da mu je potrebna danonoćna njega i pomoć. Njezina snaga je predanje Mariji i zahvalnost Bogu što ima toliko povjerenja u nju da joj je povjerio dijete koje nikada neće moći živjeti samostalno. Bog nam nikada ne daje teži križ nego što ga možemo ponijeti, i što je teže, i Njegova blizina je veća, premda ju možda ne osjećamo. Majka Terezija nije osjećala Božju utjehu tijekom svih godina svoga služenja najodbačenijima, ali to je bila cijena čuda koje je Bog po njoj činio u svijetu. Kad nam se čini da nam je preteško, Bog će poslati nekog neznanca, nekog Šimuna Cirenca da nam pomogne. Ovaj Marijin web-portal je možda upravo taj Šimun Cirenac!
Pismo, predmnijevam, mladog Ivice, koji je pisao negdje nakon ponoći, možda još s glazbom iz disco cluba u ušima i mamurluka u glavi bilo mi je – Božji znak! Već dugo razmišljam, a mladići i djevojke koji se okupljaju oko o.Areka, sveučilišnog kapelana u Osijeku (pogledajte njihovu web stranicu – DUHOS) to su i potvrdili, o tome kako je puno lakše, nekako prirodnije da u „svjetovnom“ društvu (na fakultetu, na nekom seminaru, ili bilo gdje kada se kao „civili“ nađemo) govoriti jednostavno, simpatično, duhovito, „otkačeno“ (naravno, bez ikakvih besramnosti ili dvosmislenosti), ali kad trebamo svjedočiti svoju duhovnu radost, svoj čist život, svoje srce puno djevičanske ljubavi kakvom nas ljubi Isus, o svojim idealima koji su zaista prekrasni – tu zamuckujemo, nekako nam je neugodno, bojimo se da će nam se smijati, da će nas izbjegavati, da ćemo ispasti – u mojoj generaciji „iz srednjeg vijeka“, „iz kamenog doba“, danas – „katolički talibani“, „katolibani“ što je uvijek, u najmanju ruku – neugodno, a uvijek je vrlo, vrlo bolno! Mogu nas ismijati, izvrijeđati, izolirati nas! Moje iskustvo je: zapravo nas cijene, poštuju, jer – ako smo u Božjoj dobroti, duhovnoj čistoći i istinskoj, evanđeoskoj radosti postojani, mi smo im – ispit savjesti! Uvijek se sa zahvalnošću Bogu i s ponosom sjećam prvog boravka u Engleskoj, kad smo kolegica i ja otišle u disco, jer smo svakako željele upoznati život svoje generacije, koja je tada „žarila i palila“ po modnim i glazbenim pistama. Djevojke u mini, mini suknjicama i cipelama s vrtoglavo visokim petama su, uz light show, plesale na podiju, uvijale se, prenemagale, pile, i mahale kosom, s vrištećom šminkom na licu, dok su dečki sjedili na stepenicama i – pili! Uza se su skupljali samo prazne boce najviše – piva. Kad je disco jockey rekao da je zadnji ples, dečki su se razletili k’o vuci po plesnom podiju i zgrabili po jednu (jadnu) djevojku. Jedan je došao po moju kolegicu (mi uopće nismo plesale, samo smo promatrale), i predložio da ju odveze kući. Ona je rekla samo: “No, thank you!“. I sad je slijedio šok koji nismo očekivale!: “How nice is it to hear from a lady: “No thank you!“. Taj mladić nikada ranije nije od djevojke čuo: “No, thank you!“. Mislim da ovo ne trebam prevoditi! Kad s nekim od mojih učenika razgovaram o djevojkama kažem: “Prema svojoj djevojci ponašaj se onako kako želiš da se mladić tvoje sestre ponaša prema njoj!“. Obično slijedi: “Što ste Vi strogi!“. A nisam! I Vi, dragi mladići i drage djevojke, svjesni ste da je mladenačka čistoća srca, misli, duše, tijela – najljepše što možete ponuditi Bogu, ako vas zove na djevičansko posvećenje, ili svojoj budućoj supruzi, ili suprugu, ako vas Bog želi kao buduće supružnike i roditelje. I naravno, da upravo takvu osobu priželjkujete kad razmislite kakav brak želite! Čistim pogledom i čistom savješću gledati svako ljudsko biće i svijet koji nam je Bog povjerio – najljepše je što nam se u životu može dogoditi! To vam srce govori, to vam savjest viče, to vam diktira vaše ljudsko i osobno dostojanstvo djeteta Božjega! Osobno, znam da je naša mladost i lijepa i sveta! Svaki utorak u Osijeku, kad vidim kako se u prostranu župnu crkvu slijevaju rijeke mladih ljudi, oko sedam stotina studenata, koji u klanjanju pred Presvetim provode svoje slobodno vrijeme, koji Bogu javno, pred svima, obećavaju čist i neporočan život, jednostavno uživam! To, naravno, ima svoju cijenu! Ti mladi ljudi uče, mole, poste, proširili su post po svojim fakultetima, rade sjajne stvari u različitim volonterskim aktivnostima, i na Filozofskom fakultetu imaju svoj pano. Beskrajno mi je žao se tako mnogo mladića i djevojaka lako može uvjeriti što je „moderno“, „suvremeno“, „in“, a oni, sami, nesigurni, možda bez ljubavi u svojim obiteljima, lako padaju u zamku Zloga! Imala sam djevojčicu (doduše razvijeniju od ostalih djevojčica) u razredu koja je u sedmom razredu ostala trudna! Bio je to veliki šok za sve nas, ali mi je bilo jasno: djevojčica je tražila ljubav i pažnju, a onaj koji je to zloupotrije bio je moralna nula, jer je jednostavno pobjegao! Rodila je sina, kojeg je odgajala s problematičnom majkom. (Socijalna služba je bila bespomoćna!). Prošle godine je o.Arek prekrasno objasnio: “Djevojke i mladići u svojoj nesigurnosti traže ljubav, a nudi im se seks, žedni su Euharistije, a nudi im se opijanje, žedni su Boga i kontemplacije, a nudi im se droga!“. Beskrajno sam tužna kad vidim kako moji bivši učenici petkom duboko u noć odlaze od kuće i vraćaju se u rane jutarnje sate – blijedi, ispijeni, praznog pogleda, neki pijani, neki drogirani, i to samo zato „da ne budu iznimke!“. Sretni? Oduševljeni? Ispunjeni? Ostvareni? Radosni? Ni govora! U njima je svaki vikend sve dublja i besmislenija – praznina!
Sveti Ivan jasno kaže da su požuda tijela, požuda očiju i oholost života „duh svijeta“ koji prolazi, a Isus nas opominje da će samo oni koji imaju čisto srce Boga gledati! Budimo s njima i između njih! Dopustimo Isusu, Mariji i našim anđelima čuvarima da s nama idu svaki dan, da s nama planiraju i naše dane i naše noći, i naše vikende i naše praznike, da s nama biraju programe web portala, knjige koje ćemo čitati, glazbu koju ćemo slušati, filmove koje ćemo gledati i – i donositi odluke koje će nas – činiti radosnima i sretnima i s ove i s one strane vječnosti!
Ana Penić │duhos.com