Hvala vam, mali Egipćani

Biti katehet/katehistica prekrasan je Božji dar! Na satima kateheze odnosi između nastavnika i učenika znatno su spontaniji, ljepši i kreativniji nego u školskom razredu… Tu nema ocjena, djeca se slobodnije izražavaju, daju svoje prijedloge i pokazuju više maštovitosti, zaigranosti i sigurnosti nego na školskom nastavnom satu. Zato sam s radošću prihvatila katehezu prvopričesnika u župi na Brijestu, koja ima odlike prave misije. Ovdje su župnici već pet godina misionari – redovnici Kongregacije Duha Svetoga, stranci, otvoreni za svaku suradnju. U ovoj se župi osjeti kozmopolitizam Katoličke Crkve više no igdje na području Osijeka. Brijest je mjestašce na kraju Osijeka, čisto i uredno, s novim obiteljskim kućama i lijepo uređenim vrtovima, udaljeno samo desetak minuta vožnje automobilom od centra grada. Tijekom 1991./1992. tu je bila zadnja crta obrane grada s južne strane. Djeca i njihove učiteljice su, kao i iz ostalih osnovnih i srednjih škola iz Osijeka, Božić 1991. proslavili u progonstvu u inozemstvu, najviše u zapadnoeuropskim zemljama. Tadašnja djeca danas su roditelji prvopričesnika, i njihova sjećanja na Božić sjećanja su na progonstvo u Austriji, Njemačkoj… Tada je njihova jedina sigurnost bila učiteljica, a najveća želja – što raniji povratak svojim obiteljima i svojim kućama. Njihova djeca, učenici trećeg razreda, sada su moji vjeroučenici. Nakon jedne kateheze pitali su me bi li oni mogli izvesti neki igrokaz za Božić. Naravno, s radošću sam pristala i upitala ih što bi najviše željeli glumiti, i što bi voljeli imati u tom igrokazu. I tako, riječ po riječ, scenu po scenu, nastao je igrokaz „Ali u štali?!“, u kojem je moj zadatak bio samo posložiti njihove ideje, misli i dijaloge. Preplavile su me uspomene na progonstvo s mojim učenicima, s kojima sam proslavila Božić 1991. u Eggenburgu, u Austriji, gdje su djeca sa svojim učiteljicama bila i sljedeća dva mjeseca. Igrokaz koji smo djeca i ja sada „sklopili“ darovao nam je nov pogled na Božić i rođenje Sina Božjega u štali, kao i iskustvo Svete Obitelji u izbjeglištvu u Egiptu..
Kako su moji prvopričesnici od svih božićnih pjesama napamet znali samo „Jingle Bells“, dogovorili smo se da cijela grupa glumi male Egipćane koji slave rođendan svoga prijatelja na svetkovinu boga Sunca Raa i nosi ime ovoga egipatskog boga. Bogu Rau u čast, sa svojim prijateljem slavljenikom oni pjevaju „Jingle Bells“ na engleskom koji, dakako, „glumi“ staroegipatski jezik. Djeca razdragano pjevaju na ulici i sretnu malog Izraelca koji je tu sa svojim ocem, a i on slavi rođendan. Njegova je obitelj prognanička. On i njegovi roditelji u zadnji su čas pobjegli iz Betlehema tijekom Herodovog pokolja dječice. Dječak Isus toga se, dakako, ne sjeća.
I tako su „Jingle Bells“ otpjevali „mali Egipćani“ bez greške jer su pjesmu naučili na nastavi engleskog jezika. Ubrzo su Isus, Josip i Marija, kao i „djeca domaćini“, sjajno osmislili svoje kratke dijaloge, a dominirala je jedna „mala Egipćanka šminkerica“ koja je Isusa prihvatila kao svog prijatelja jer je lijep kao egipatski anđeo, ali su je siromaštvo njegove obitelji, jezik kojim su oni govorili te „njihov“ egipatski jezik sa stranim naglaskom – zgrozili! Činjenica da je Isus rođen u štali – šokirala ju je! „Pa kakvi ste vi to roditelji?“ pitala je Mariju i Josipa. Nikako nije mogla razumjeti tu njihovu „aljkavost“: toliko su bili nesposobni u pravom životu, da im se dijete moralo roditi u štali! To joj je bilo nepojmljivo. S druge strane – bila je to sjajna prilika da Isusovi roditelji njegovim malim egipatskim prijateljima objasne sve okolnosti koje su dovele do njihova progonstva, u nadi da će se jednom vratiti u svoju domovinu i živjeti sa svojim narodom. Djevojčica je tako uvjerljivo pitala da je bilo razvidno da je štala neko grozno mjesto nedostojno čovjeka, ali s osjećajem da ni sama nije sigurna što je zapravo štala i čemu služi. Ipak je ona gradsko dijete! Bilo mi je simpatično gledati ovu djecu kako sjajno glume uloge koje su sama osmislila i sjetiti se zgode iz svoga nastavničkog progonstva te 1991., kad sam djeci govorila kako su slični malom Isusu koji je morao bježati od okrutnog Heroda kao oni iz svojih domova i kako se rodio u štali jer Ga nitko nije htio primiti kad je iz Nazareta stigao u Betlehem. Jedna djevojčica, seosko dijete, koje je točno znalo što je štala, spontano je upitala: “A je li tamo bilo gnojiva?“ Druga su je djeca zbog toga napala: „To se ne pita,“ a ja sam se od srca nasmijala i jednostavno odgovorila: “Gospa sigurno nije nosila sprej za osvježenje prostorija! Bila je to najobičnija prava štala u kojoj su boravile ovce, krave, janjci, telići, koze… Tu su bile slama i sijeno, tu su životinje jele pa… Sami zamislite!“
Tog Božića 1991. Austrijanci su nas primili i prihvatili čista i velikodušna srca i sa zahvalnošću su nam govorili kako smo ih mi, pogotovo naša djeca, približili Bogu. Naši učenici su s nama učiteljicama u đačkom domu u kojem smo bili smješteni molili i prije i poslije jela, išli nedjeljom na misu u mjesnu crkvu i svaku večer molili krunicu te pjevali hrvatske božićne pjesme. Za Božić smo se svi – i mi učiteljice i sva djeca (osim najmanjih, koji još nisu primili Prvu Pričest) – ispovjedili te s našim hrvatskim misionarom fra Zlatkom Špeharom slavili misu polnoćku na hrvatskom jeziku. Mi smo našim domaćinima pokazali kako je prekrasno radovati se u Bogu, kako je čarobno osjetiti sjaj čiste savjesti nakon temeljite i raskajane ispovijedi te slaviti Božić sa sjetom i brigom za sve one koje smo kod kuće ostavili. Naši domaćini bili su ganuti: „Vi ste više dali nama, nego mi vama. Mi smo vama dali ‘kruh i krov’, a vi nama svijest da postoji Bog, da u nama postoji duša koja za tim Bogom čezne i pokazali ste nam kolika je vrijednost molitve.“
Božić 2016.: četvrt stoljeća nakon našeg progonstva u kojem smo mi, hrvatski prognanici, kršćanima zapadne Europe pokazali biblijsko iskustvo Božića. Ovaj nam Božić ima posve drugačije značenje i novu dramatičnost! Među stotinama tisuća imigranata u Njemačkoj, Nizozemskoj i Austriji, na primjer – ima kršćana: i katolika, i kopta, vjerojatno i ostalih kršćanskih zajednica. Ali – kako se oni tamo osjećaju? Je li ih kršćanska zajednica srcem prihvatila? Jesu li ih, kao braću u vjeri, primili u svoje župe? Jesu li im otvorili svoje posvećene katoličke i crkve drugih kršćanskih zajednica, dali im priliku da na svom jeziku u kršćanskim crkvama slave Boga, Isusa Krista, zbog kojih i jesu prognani iz svojih tisućljetnih domova i domovina i zbog kojeg su prezreni i često maltretirani od svojih sunarodnjaka, muslimana, pa i sad u „izbjegličkim kampovima“? O tome kako su prognani kršćani u zapadnoeuropskim zemljama proslavili Božić i jesu li ih domaći vjernici integrirali u svoje crkve – župe i župne aktivnosti, na primjer, nema vijesti. Možda jesu… Zašto su uopće prognani? O tome je i papa Franjo govorio na Božić. Govorio je o suvremenim mučenicima – kršćanima iz zemalja Bliskog Istoka, a i onima iz ostalih zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom nije puno lakše. O tom problemu piše i Ivica Šola u svojoj kolumni u „Slobodnoj Dalmaciji“. Nažalost, duh zapadne Europe sve se više pokazuje; prezire najvrednije što ima: kršćanstvo i duh otvoren Bogu, utjelovljenom u Isusu Kristu, jedinom posredniku između Boga ljubavi i svakoga čovjeka. Zato su, predmnijevam, ljudi tamo, pa i vjernici, tako ravnodušni spram mučeništva svoje braće po krštenju, a koji su upravo u zapadnoeuropskim zemljama, zato što su kršćanske, očekivali kršćanski duh, razumijevanje i ohrabrenje. Koliko čitam po stranim medijima, doživljavaju doslovce – mrak!
Djeca poganskog Egipta u kojem se našla Sveta Obitelj – Isus, Marija i Josip – u predstavi koju su osmislili prvopričesnici s Brijesta, rado su primili Isusa, pozvali ga da se s njima igra, s njim su proslavili i njegov rođendan i rođendan malog Egipćanina; prihvatili su poziv da upoznaju njegovu majku i oca, da uđu u njihov dom i da ih njegova Majka nauči pjesmu i istinu koja nikada neće utihnuti, a Hrvati je naraštajima pjevaju: “Svim na zemlji mir, veselje!“ i „Radujte se narodi kad čujete glas da se Isus porodi u blaženi čas. Svaki narod čuj, čuj i k Betlehemu pristupljuj!“
Prepoznaje li se danas i u, nekada kršćanskoj, Europi pravi duh Božića i rođenja Sina Božjega?
Ne znam!
„Mali Egipćani“ iz jedne misijske župe u Osijeku pokazali su blještavom, ali duhovno praznom svijetu raskršćanjene Europe kako se prima i kako se sluša Isusa i Njegovu Radosnu vijest te kako se na nju odgovara!
Dragi mali Egipćani, hvala vam!
Ana Penić