Isusov Govor na gori u dvije tisuće godina nije uspio promijeniti svijet niti ljudsku narav. I danas nam izrečena blaženstva izgledaju jednako neprivlačno i tek bismo poneke atribute iz čudnoga niza blaženih – a i njih uz brižnu estetizaciju i kazuističku raščlambu – prihvatili kao oznake željenoga stanja: „biti sretan“.
Je li posrijedi utješni govor za žalosne, gladne i žedne pravednosti, progonjene, zapovijed za odabrane ili poziv na izbor upućen svima?
Siromašni duhom, milosrdni, krotki, čistoga srca, mirotvorci razumjeli su Isusov govor jednostavno, gotovo priprosto: koliko su oni odgovorni i što mogu učiniti za žalosne, gladne i žedne, progonjene? Nisu se naime slučajno u istome nizu blaženih našli gladni i žedni pravednosti i ljudi čistoga srca, progonjeni i krotki, žalosni i milosrdni.
Nema nemogućih zahtjeva kada ih nalaže Isus, i činjenica da Govor na gori svijet ne želi čuti ne oduzima mu snagu, kao ni vlast onomu koji ga izriče. Blaženstva na koja smo pozvani nipošto nisu negacija naše prirodne čežnje za srećom i teško bi se mogla dosegnuti samo prezirom ovoga svijeta u korist nebeskih nagrada, ali nas izoštrenom i oporom logikom suočavaju s ispraznošću svih nastojanja da uporište „sreće“ tražimo u „blagu“ ovoga svijeta. Isus nam daje jasne smjernice gdje nam je tražiti blago. Jer, naše je blago ondje gdje je i naše srce (Mt 6, 21).
Da bismo živjeli blaženstva na koja nas poziva Isus nije dovoljno znanje. Pokaži zelenu grančicu ovci, naučava sv. Augustin (Rasprava uz Ivanovo evanđelje), i privući ćeš je. Što tko želi, to ga i vuče! Dok tražimo, već smo privučeni čudnom dijalektikom ljubavi. Kako dakle tražim tebe, Gospodine? Kad tražim tebe, Boga svog, tražim blaženi život. Tražit ću te da živi duša moja (Ispovijesti).
Piše: prof.dr.sc. Ružica Pšihistal