Prolazeći pokraj Ekonomskog, Pravnog, ili Filozofskog fakulteta u Osijeku, u trenu shvaćam: „Danas je sigurno promocija!“ Mladi ljudi, svečano odjeveni, s buketima cvijeća u ruci, njihova lica, kao i lica onih s njima – roditelja, braće, sestara, rodbine, prijatelja – blistaju dok izlaze iz zgrade fakulteta… Kako i ne bi, ta danas je netko drag i dragocjen iz obitelji ili među prijateljima postao akademski građanin. I to je uzrok radosti i ove svečanosti. A izvor radosti? To je spoznaja mladog čovjeka da je završio jednu etapu života, da je postao svjesniji sebe i svoga poslanja u svijetu i da s nadom može graditi novi život. Isto tako, kad na olimpijskom postolju pobjednik ganuto sluša himnu svoje domovine i podizanje nacionalne zastave, to je uzrok tolike radosti da je teško ne zaplakati od sreće. Ali izvor radosti je svijest da toliko uloženog rada, napora, odricanja, očekivanja i nadanja sada ima svoj puni smisao. Medalju mu može netko i ukrasti, ali radost koja dolazi iz duše – ne može mu nikad nitko ni oduzeti, ni umanjiti! Radost se rađa u dubinama duše, iz izvora života i postojanja, a to je onkraj svega postojećeg.
Uzrok naše radosti uvijek je vidljivi znak nevidljivog izvora radosti, koja preplavljuje dušu, ili radosti za kojom duša čezne! Vjenčanje i svadba uzrok su radosti zaljubljene zaručnice i njezina zaručnika, a izvor te radosti je ljubav koju jedno za drugo osjećaju. Biblijska „Pjesma nad pjesmama“ prelijepa je ilustracija te ljubavi koju zaručnik i zaručnica osjećaju jedno prema drugom, kao i čežnje i ispunjenja.
Još su nam u sjećanju adventska svjetla koja su nas svojom ljepotom nadahnjivala da nekome nešto darujemo s radošću. Ona su nas poticala da stvaramo nešto novo – maštovito, kreativno, lepršavo, s velikodušnošću i da to poklonimo nekome s radošću. A kad bi nas netko upitao što je uzrok naše radosti, odgovorili bismo: cjelokupno ozračje svjetla koje razbija duge zimske noći i razgoni tugu s naših lica i, bar u to doba, tjeskobu naše svakodnevice. Rijetko će tko razmišljati da bi bez električne struje ili svijeća prosinačke noći bile tužne, duge i depresivne. Što je izvor toga prelijepog, bajkovitog svjetla? Električna struja koja je nevidljiva. Bez tog nevidljivog izvora svjetlosti, sva raskoš svijetiljki i svjetiljčica ne bi ni postojala. Ljepota svjetla dolazi od nevidljive struje. Izvor svake ljepote, koja je uzrok naše radosti, nevidljiv je! Dok je radost vidljiva, uzrok „opipljiv“, sam izvor radosti onkraj je svakog mjerljivog iskustva.
Zato se Crkva u Litanijama Lauretanskim Gospi obraća:
„Uzroče naše radosti, moli za nas!“
„Posudo duhovna, moli za nas!“
Biti s Gospom, hodati s Gospom, razgovarati s Njom, razmatrati Njezin život kako nam ga donose Evanđelja uzrok je naše radosti! Ali – Isusova Majka nije izvor radosti! Izvor radosti je Bog! Izvor radosti je Duh Sveti! On je „duh istine“, „duh jakosti“, duh milosrđa“, „duh slobode“, „duh ljubavi“, „duh svetosti“; a Isusova je Majka toliko ispunjena tim Duhom da je postala sva radost, sva svetost, sva sloboda, svo razumijevanje i suosjećanje. Duša je Njezina toliko rasvijetljena i obasjana tim Duhom da joj Crkva s pravom zahvaljuje kad moli: „Uzroče naše radosti, moli za nas!“ Ona okuplja nas, djecu Božju, ujedinjuje nas u Crkvi, sluša naše molitve, tješi naše duše, briše nam suze kad smo zdvojni i izranjeni. Ona je uzrok naše radosti jer je njezino biće „duhovna posuda“ Duha Svetoga, izvora svake radosti. Nisu slučajno u Litanijama zazivi: „Uzroče naše radosti, moli za nas“ i „Posudo duhovna, moli za nas!“
Blažena Djevica Marija je „posuda duhovna“. Cijelo je njezino biće uronjeno u Boga. Njezina duša ispunjena je radošću koja dolazi iz izvora radosti, Boga, i zato je uzrok naše radosti!
Zato rado molimo Litanije Lauretanske i proživljeno izgovarajmo, punim srcem i dušom:
„Dopusti nama, slugama svojim, molimo Te, Gospodine Bože, da se neprestano radujemo duševnom i tjelesnom zdravlju i da se slavnim zagovorom Blažene Marije, vazda Djevice, izbavimo od sadašnje žalosti i naužijemo vječne radosti. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.“
Ana Penić