„Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!“
„Ta odkuda mi da majka Gospodina mojega dolazi k meni? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju dođe glas pozdrava tvojega, zaigra mi čedo u utrobi.“Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“
(Lk 1, 47)
Prekrasno je čitati Evanđelje, i iz dana u dan otkrivati sve slojevitije i aktualnije sadržaje koji nas obogaćuju i pomažu nam da preživimo sve izazove i teškoće koje nas doslovno ruše, i shvatimo što nam sve Bog nudi i čime hrani naš duh, koji vapi za ispunjenjem, za poštovanjem našega osobnog dostojanstva, te za, čini nam se, nedostižnim mirom i radošću.
Marija, mlada djevica iz Nazareta, u svemu nam pokazuje kako je lijepo, čudesno, blagoslovljeno i spasonosno biti otvoren Duhu Svetome u svakom, ali u svakom trenutku svoga života, bez obzira kako nam je ono što nam se događa – nepredvidivo, nejasno, pa i kad nam se čini – nepodnošljivo, bolno ili besmisleno.
Na početku Lukina evanđelja imamo prekrasan, radostan susret Marije i Elizabete koje veže nekoliko spona: obje su žene, ali različite dobi i životnog iskustva, rođake su, obje su udate i – obje su trudne, ali „s one strane običnosti“ – jedna je starica, kad normalno „nije moguće i nije poželjno, dapače, rizično je postati prvorotkinjom“, a druga još nije udata, a „nije poželjno ući u brak kao trudnica.“ Unatoč naravnim, zemaljskim načinom razmišljanja ove dvije žene, majke još nerođene djece, neiskazivo su radosne darom života svojih sinova koji je i iz temelja promijenio njihove živote, početak Lukina evanđelja blista ljupkošću i ljepotom materinstva „i kad je vrijeme i kad nije vrijeme za trudnoću“ i rođenje djeteta. Zanimljivo je uočiti da je upravo ovaj tekst nadahnuće za djela neprocjenjive vrijednosti europske likovne i glazbene kulture. i Usuđujem se reći – upravo ovaj tekst je bit kršćanskog identiteta europske kulture, jer donosi ljepotu i privlačnost, samouvjerenost i velikodušnost ženske otvorenosti Bogu, koji ju, potom, čini sposobnom biti otvorenom svim ljudima i svim životnim situacijama u kojima se zatekne. Kad Bog, kad Duh Sveti nešto pokrene u duši – nitko nije oštećen, a svi su blagoslovljeni!
Zanimljivo…Samo evanđelist Luka nam donosi trenutke kad se Mariju naziva blaženom što povjerova da će se ispuniti što je rečeno od Gospodina (LK 1, 47) i blaženom jer je rodila Isusa, blažena je njezina utroba i njezine grudi koje je sisao sam Sin Božji! (LK 11,27).Nisu li su ove činjenice još jednim dokazom da je Luka osobno poznavao Mariju, i da mu je Ona ispričala ove događaje i sama zanesena onim što joj je Duh rasvijetilo: pravo blaženstvo je – povjerovati i vjerovati Bogu, i dopustiti da Njegova svjetiljka rasvijetljava sve naše puteve i vodi sve naše korake, i kad nismo sigurni kamo nas ti putevi vode
Evanđelja nigdje ne spominju niti ističu da je Marija, Isusova Majka u bilo čemu bila vrsna: da je bila vrsna kuharica, vezilja, krojačica, organiziatorica dnevnih poslova, da je imala sluškinje kojima je znala rasporediti poslove i nadgledati ih, da je bila tako vrsna da se njen muž hvali s njom na gradskim vratima, da je imala najljepši vrt, da je pravila najljepše haljine i najukusnija jela, da su joj se divili susjedi u bilo čemu, da je svoga sina najbolje odgojila. Nigdje se ne spominje da je Marija u bilo čemu bila – najbolja i najuspješnija, hvaljena i slavljena imenom; ni kao supruga, ni kao majka, ni kao žena općenito, a kao Majka Učiteljeva je od nepoznate žene dobila priznanje: Ona je blažena, jer je rodila i odgojila Sina tako dobrog, blagog i strpljivog, punog razumijevanja i sućuti ! Nitko od apostola nije zapisao da je dobila pohvalu za osobni uspjeh na bilo kojem području života, pa ni kao „žena vrsna“ o kojoj piše Knjiga mudrosti.
Pa ipak, „njezine riječi nozi su mojoj svjetiljka“, rekao bi psalmist. U svom oduševljenju, preplavljena ljepotom i povjerenjem Božjeg poziva da postane Majka utjelovljena Sina, Ona kliče „Veliča duša moja Gospodina što pogleda na neznatnost službenice svoje!“
Ta neznatnost, jednostavnost, spremnost na poniženja svake vrste, neopterećenost o onome „što će misliti o meni“ i posvemašnje predanje Gospodinu „i u dobru i u zlu“ i kad ju vole i kad ju ne vole, i kad joj se dodvoravaju i kad je ogovaraju, i kad Ona sama razumije i kad ne razumije što On s njezinim životom radi, Ona Ocu nebeskom uvijek, pa i u najstrašnijim trenucima Muke Svoga i Božjeg Sina ponavlja:“Evo službenice Gospodnje“.
A to je najljepša i najistinskija utjeha svima nama vjernicima, pogotovo ženama, koje baš zbog svoje vjernosti Isusu i Mariji danas prolaze teška iskušenja! Blažene smo ako povjerujemo Bogu kao što je Marija, Isusova Majka, povjerovala!
I umjesto da budemo „Žena – zmaj“: uspješna, svestrana, sjajna, na neki način „nadnaravna superžena na mnogim područjima“, koje hvali jedna TV emisija, budimo ponosne da smo pozvane biti „neznatne službenice Gospodnje“ sa svim svojim ograničenjima, neuspjesima, ranama i prihvaćenim poniženjima, jer – u takvima se Marija prepoznaje i s takvima najlakše i najrađe druguje. I s takvima – pobjeđuje svijet! Sjetimo onih kojima se Gospa ukazala, a koji su ostavili traga u povijesti Crkve i čovječanstva; seljaka iz Guadalupe, dječice iz Fatime i male Bernardice iz Lurda, neuke, bolesne, siromašne do boli, ponižene i u svojoj redovničkoj zajednici, kojoj se Gospa ukazala prije točno 160 godina i po njoj učinila da iz Lurda „poteku žive vode“. A one teku, i teku, i teku….
S Isusovom majkom, s njenom vjerom i predanjem Gospodinu „blažene smo kad mu povjerujemo“ kao Ona , a onda smo – prave, konačne pobjednice nad svakim zmajem! Nad svakim zlom i Zlim! Jer, jedino je Ona uistinu zauvijek blažena, sretna i ostvarena. I samo smo s Marijom, i Njenom vjerom, blagoslovljene i sretne i s ove i s one strane vječnosti!
Ana Penić