DUŠA JE UVIJEK MLADA!

U Osijeku je blagdan Svijećnice u kapucinskoj crkvi uvijek početak Devetnice Gospi Lurdskoj, koja okuplja veliki broj vjernika. Devet dana dana molitvom krunice, Litanija Majci Božjoj i sv.misom s prikladnom propovijedi vjernici se pripremaju za blagdan Gospe Lurdske, sada i Dan bolesnika, kada je, točno u podne misa koju tradicionalno, slavi mons. Marin Srakić, nadbiskup đakovačko-osječki u miru.
Svijećnica i slavljenje Gospe Lurdske pokazuju nam biblijsku ljepotu ženstvenosti i muževnosti kakvu je vidi evanđelist Luka, u svom evanđelju. On nam donosi prelijepi susret obitelji mlade majke Marije s djetešcem Isusom u naručju, sa starcem Šimunom i staricom Anom. Šimun je ganut, i zahvaljuje Bogu na daru – može u naručju držati Spasitelja svijeta, a staričica Ana svima govori o ovom čudesnom Djetetu. Zanimljivo… o starici Ani znamo više nego li o ijednoj drugoj ženi u Novom Zavjetu: Luka piše koliko je dugo bila u braku, tko joj je otac, iz kojeg je plemena i kako je živjela kao udovica: postom i molitvom iščekivala rođenje Spasitelja, da bi ga dočekala i prepoznala tek u dubokoj starosti, s navršenih – 84. godine! (Lk 2, 36-37).
U ovom biblijskom tekstu, za koji vjerujem da ga je sama Isusova majka ispričala Luki, vidimo kako je lijepa, blagoslovljena i dragocjena starost, kad se živi u ozračju Božje blizine i vjerovanju u Božja obećanja! Ovdje vidimo jednostavnost i spontanost Isusove Majke, koja se, dok Luki priča o svom životu, s treptajima ushićene duše sjeća onih koji su prepoznali tko je i što je njezin Sin, a koje je Ona poznavala iz djetinjstva. Vjerujem da su sjećanja na ovo dvoje ljudi bila njezina osobna sjećanja na najranije djetinjstvo koje je provela u Hramu, kad su joj njih dvoje bili emotivne obale – umjesto oca i majke. Njezini se roditelji nigdje ne spominju, pa predmnijevam da je Gospa živjela i rasla u Hramu od najranijeg djetinjstva i da su ovo dvoje ljudi bili utočište njezine nježne dječje duše. Zanimljivo, nigdje ne sominje ni svećenike u Hramu, niti bilo koga drugoga osim ovo dvoje dragih staraca, koje, vjerujem, nitko nije razumio dok je Šimun govorio o „svjetlosti na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga izraelskoga“ (Lk 2, 32) niti je mogao shvatiti o čemu to oni govore.
Dug život ispunjen molitvom i iščekivanja Spasitelja ovo dvoje ljudi doživjeli su kao Božji dar koji su ispunjavali bdjenjima i molitvom da budu sposobni prepoznati dijete koje je poslano s Neba“! Možemo zamisliti s kolikom su čežnjom brojali dane, godine, gledali lica mladih roditelja u Hramu i njihovu dječicu, i tražili od Boga znak po kojem će prepoznati Onoga koji je odvijeka obećan za Spasitelja, a kojega tijekom dugih, dugih stoljeća nije bilo. Ni u mladosti, kao mladić i djevojka, ni kao udata mlada žena, i oženjeni mladi muškarac, ni Ana kao starica, ni Šimun kao starac nisu ga do sada našli: bilo je to uvijek iščekivanje duše koja osjeti da nije potpuna, da nije posve sretna, da joj uvijek još nešto nedostaje, bez obzira što sami žive po Božjem zakonu i žele mu služiti čista srca. Po čemu su ga prepoznali? Vjerujem – po miru i radosti, duhovnoj sigurnosti koja rasvjetljuje dušu tamo gdje ništa ni zemaljsko, ni nebesko ne može ući, jer mir i radost – izviru iz samog Srca Božjega, izvora Ljubavi koja je stvarala svijet.Taj mir i radost su onkraj svakoga ljudskog iskustva i darovani su samo onima koji iskrenao, ustrajno i beskompromisno traže ispunjenje duše i duha. Susret Ljubavi i ljubavi je tada osoban, autentičan i neponovljiv način i duša ga osjeća na različite načine, ali uvijek u potpunosti i punoj sigurnosti! Jer – duša je uvijek mlada, žedna ljubavi i Boga! I to se već u prvom čitanju ovog Lukina teksta osjeti.
Mlada Majka polaže svoje Dijete na ruke starca Šimuna, a on, ganut, govori proroštvo, od kojeg bi svaka žena protrnula:“A tebi će samoj mač boli probosti dušu…“(Lk 2, 33-35) Kako je mlada Marija morala na te riječi zadrhtati, kako proživljavati svaki put kad bi držala u naručju svoga sinčića, gledala dječaka, pa mladića, pa Učitelja….Bila je to trajna agonija Njezina života, koja je svoj vrhnac imala na Veliki petak, a konačnu pobjedu na Uskrsno jutro – i na Duhove! Bez prihvaćanja boli koja „probada dušu“ nema istinskog kršćanskog života.
O toj, drugoj, ali potresnoj biblijskoj stvarnosti, boli koja zahvaća tijelo i dušu, u naše dane govori Lurd, Gospino svetište, najpoznatije baš kao mjesto okupljanja bolesnika svake vrste. Gospa se u Lurdu 1858. ukazala siromašnoj djevojčici Bernardici čiji je sav život bio jedna neprekidna patnja, i rekla joj svoje ime;“Ja sam Bezgrešno Začeće“. Isusova Majka je malu, krhku, poniženu, teško bolesnu djevojčicu, nepismenu i iz krajnje siromašne obitelji, izabrala da svijetu potvrdi dogmu Crkve o Njezinom Bezgrešnom Začeću. Potrebno je uočiti da se „prijateljstvom s Majkom Isusovom“ u životu male Bernardice nije ništa promijenilo: ni okolnosti u kojima je živjela, niti njezino zdravlje, ni ugled. Umrla je mlada, (35.g) ponižavana i u redovičkoj zajednici u kojoj je bila…A danas – Bernardica iz Lurda je poznata po svem svijetu: njezino neraspadnuto tijelo u redovničkoj odjeći izloženo je u mjestu u kojem je umrla – Neversu, privlači na tisuće hodočasnika, a Lurd je postao mjesto božanske utjehe za milijune bolesnika iz cijelog svijeta. Bernardica je sav život provela u tjelesnom i duhovno mtrpljenju, poniženjima, preziru, tjelesnoj i duševnpj krhkosti, a to je postao izvor utjehe – i duhovno okrijepljenje bolesnika –po svem svijetu…Na prijedlog sv.Ivana Pavla II. UN je blagdan Gospe Lurdske, 11. veljače – proglasio Danom bolesnika!
U dane Devetnice Gospi Lurdskoj, od blagdana Svijećnice do blagdana Gospe Lurdske, Bog nam daje prilike – biti blizu usamljenim i bolesnim ljudima; djeci, starcima i staricama, poniženima, siromašnima, odbačenima, kao i mladima, ranjivima i krhkima, koji danas žive onako kako je Bernardica živjela u Lurdu kad joj se Gospa ukazala. Zauzvrat ćemo osjetiti duboko u duši mir i radost koju nam nitko i ništa ne može ni oduzeti, ni umanjiti. Naše duše, kao i njezinu i Šimunovu i Aninu ispunit će „Mlado Sunce s visine! Sam Bog! Sama istinska i beskrajna Ljubav.
Ana Penić