Puno puta će nam se dogoditi da nešto želimo znati unaprijed: želimo znati neke odgovore vezane uz specifične situacije i ljude, osjećati se spremnijima na to što će se dogoditi, već sad si razriješiti neke emotivne zavrzlame ali i možda odustati od nekih stvari ukoliko nas je strah kako će završiti. No „znati unaprijed“ i „zaviriti u budućnost“ je dakako nemoguće.
Ipak, postoje odgovori koji dolaze kao rezultat vjere i zahvaljujući kojima možemo biti sigurni kako idemo u pravom smjeru.
Važno je posvijestiti si kako nam „pravi put“ nije predodređen unaprijed. Mi ga oblikujemo donoseći odluke svojom slobodnom voljom. No na svom životnom putu možemo napraviti puno pogrešaka i „pogrešnih skretanja“ i time nanijeti sebi i drugima puno rana. Pravi put ćemo prepoznati po tome jer nas oslobađa, osjećamo se nesputano, bez straha, ostvarujemo unutarnji mir. To je put istinske radosti i slobode u kojoj možemo nesebično živjeti ljubav – prema samima sebi, prema bližnjima, a kroz to i prema svemu što radimo. I da, to je moguće!
Pokretač u svemu je vjera koja oslobađa sve ostalo. Ako je naše djelovanje nadahnuto vjerom, a mi pomireni pred Bogom, u nama će biti nada, mir i povjerenje u ishod stvari koje nam se događaju. Vjera će nam čistiti pogled, osnaživati nas i usmjeravati u odabirima kako bismo bili i ostali na pravom putu.
Ako uistinu jesmo na pravome putu, to pitanje „jesmo li na pravome putu“ ne bi nas trebalo proganjati jer je to siguran signal kako nešto trebamo promijeniti. Svaki unutarnji nemir nam je upozorenje kako nešto treba ispraviti. Ukoliko zaista jesmo na pravome putu, tada nismo puni strahova – sumnji možda, ali one će brzo proći jer ćemo zahvaljujući njima spoznati puno toga što će nas dodatno osnažiti i vratiti na pravi put.
Kako bismo došli do tog osjećaja da smo na pravom mjestu u pravo vrijeme, možda ćemo neke stvari morati očistiti pa i proći kroz bol da bismo izliječili rane koje smo si zadali za vrijeme svoje neslobode. Može boljeti, ali ne smijemo odustati u traženju mira. Trebamo oprostiti i dati si vremena da se naš duh ponovno oslobodi za primanje i davanje potpune ljubavi.
Često je odgovor na pitanje „jesmo li na pravom putu“ već potvrđen duboko unutar nas – samo to moramo dohvatiti i priznati si. Taj odgovor ćemo prepoznati ako u miru dolazi u naše misli. Toliko naših težnji i problema bi već bili riješeni samo kada bismo si priznali ono što uistinu mislimo i osjećamo, uklanjajući si strah, nelagodu i sve što nas sputava u našim životima.
Signali da smo na pravom putu će često biti svuda oko nas, bilo kroz ljude, situacije ali i kroz sve druge male znakove providnosti. Samo treba dopustiti svojim očima da budu okrenute Dobrome, a put će se sam kristalizirati – i to onda kada je najbolje vrijeme za to, odnosno onda kada mi postanemo dovoljno zreli.
U svojim odabirima, kako biste sa sigurnošću ostali na pravom putu, zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost. A povrh svega, prva motivacija i vodilja neka je ljubav… (usp. Kol 3, 12-14)
Sanja Dugandžić