Upisala mi je ocjenu u indeks, zaklopila ga, i rekla:“Kolegice, čestitam. Položili ste.“ Ja sam ju potom pozvala na kavu u kafić na tada Pedagoškom, danas Filozofskom fakultetu u Osijeku. Sad smo pričale o sasvim drugim stvarima, budući da sam se tek bila vratila s međunarodne ljetne škole engleskog jezika, koju mi je omogućio British Council, a pohađala sam ju u Manchesteru. Tamo sam imala priliku susresti predstavnike svih naroda, svih religija i svih svjetonazora pod kapom nebeskom. Jedan je detalj zanimljiv: u to vrijeme Arapkinje, bez obzira iz koje su zemlje dolazile – nisu nosile pokrivalo za glavu, zapravo, većinom su bile odjevene skupo, i po posljednjoj modi. Ni moja profesorica, a bila je to Mirjana Valašek, ni ja – ni jednom, jedinom rječju nismo spominjale ni svoju nacionalnu, ni vjersku pripadnost. Kad netko studira i proučava engleski jezik, spreman je svoje srce i um otvoriti bezbrojnim varijantama različitosti: naroda, narodnosti, kultura, običaja, religija, i u svemu tome otkriti ljepotu humanog koda: svako ljudsko biće je uvijek: neponovljivo i jedinstveno po svom dostojanstvu i to u svim svojim varijntama: i muškarac i žena, i dječak i djevojčica, i starac i starica, i zdrav, i bolestan, i bogat i siromašan, bez obzira kako izgleda, i gdje živi.
Kad sam, nekoliko godina kasnije, bila na ekumenskom druženju koje je u okviru „Ekumenske osmine“ bilo u evangeličkoj crkvi u Osijeku, nakon službenohg programa u crkvi, ugodno sam se iznenadila: moja profesorica Mirjana Valašek bila je među domaćinima: ona je kršćanka, vjernice Evangeličke crkve. Od tada – mi smo u oslovljavanju prešli na „ti“ .
Mirjana Valašek je osnovala udrugu “Marimo“ (We care) za pomoć mentalno oboljenim osobama – bez obzira na religijsku, spolnu, nacionalnu ili dobnu pripadnost. To je bilo posve jasno kad sam jednom, na HTV dnevniku vidjela potresan prizor: u Dalju je uspjela, uz pomoć donatora, sagraditi kupaonicu i urediti kuću jednoj majci, siromašnoj starici i njenom bolesnom sinu. Po imenu i prezimenu zaključila bih da je to srpska, pravoslavna obitelj.U isto vrijeme osjećala sam se i ponosnom što tu ženu, dobrotvorku osobno poznam, i postiđenom, ispitijući svoju savjest – znam li ja uopće kome je u mojoj blizini, ili negdje dalje – potrebna ovakva pomoć i jesam li spremna tu pomoć organizirati i ostvariti.
U nedjelju, 21. siječnja ove godine bio je impresivan ekuemenski molitveni skup u kapucinskoj crkvi u Osijeku povodom „Ekumenskog tjedna“ u kojem molimo za jedinstvo kršćana. Za oltarom su bili posvećeni i službeni voditelji kršćanskih crkava koje djeluju, predmnijevam, na području slavonsko-baranjske županije. Bilo je lijepo, svečano i nastavljeno je neslužbenim druženjem u blagovaonici kapucinskog samostana.
Ipak, bila sam nekako tužna…Nešto mi je nedostajalo..
Crkva je, s druge strane oltara, naime, kao i svake godine – bila ispunjena uglavnom ženama. Sjedile su jedne do drugih – katolkinje, evagelistkinje, baptistkinje, pravoslavke, i srcem čitale molitve koje je za ovaj tjedan sastavila kršćanska crkva s dalekih Kariba, ali o svom iskustvu življenog ekumenizma – službeno nisu nisu mogle ništa reći.
Šteta!
Jer, ekumenski život u Osijeku može biti „pattern“, uzorak, kako se kršćanski živi i ima iskustvo suživota i praštanja koje možemo i rekla bih, moramo ponuditi sve sluđenijem i nervoznijem svijetu koji nam je danas sudbinom.
Ovo bi trebalo biti u svakom hrvatskom filmu: mladi, hrvatski branitelji, ranjenici, u ljeto 1991. u osječkoj bolnici tješe i tetoše mladog, ranjenog, preplašenog srpskog vojnika (četnika? – prejaka riječ), koji je nakon ranjavanja smješten u osječku bolnicu. Ni liječnici, ni medicinske sestre, bez obzira kojoj su Crkvi pripadale, među njima su i katoličke redovnice, ili su jednostavno bili ateisti, ni ranjeni hrvatski branitelji u njemu nisu gledali neprijatelja, nego mladog čovjeka, koji se našao sam, ranjen, bolestan i silno preplašen!.
Početkom i tijekom „ratnih događanja 1991- 1998“(kako „tepamo“ nedavnoj prošlosti!), bilo je vrijeme koje se ne smije zaboraviti, nego se treba detaljno, po sjećanjima i dokumentima, zabilježit: vjernice sviju crkvi u gradu svim srcem su se trudile utješiti uplakane, smjestiti prognane, nahraniti gladne i posebno – sačuvati djecu i starce iz ugroženih dijelova Osijeka i okupirane Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema. Kakvo evanđeosko bogatstvo! Nitko od onih kojemu je trebao smještaj u Osijeku nije nije bio odbijen, a kad je u Osijeku postalo preopasno, pozvani su od domicilnih naroda i otišli su u Mađarsku, Češku, Slovačku, Austriju, Njemačku, i dalje… Nitko ih nikada nije razvrstavao ni po nacionalnoj, ni po vjerskoj pripadnosti. Sve ovo su organizirale uglavnom – žene!
I tu su se žene pokazale fantastičnima: praktične, okretne, hrabre, domišljate, uspjele su angažirati bezbrojne osobe – da pomognu onima kojima je pomoć bila neophodna. Katolici i pripadnici cijele lepeze drugih kršćnskih crkava i zajednica nisu se dogovarale – nije bilo vremena za to – djelovale su „odmah i sad“I prvi put u povijesti nitko od tisuća i tisuća prognanika nije bio ni gladan, ni žedan, ni beskućnik! To je u suvremenoj Europi najveća pobjeda mirotvorstva i s tim činjenicama svi naši politički predstavnici moraju svaki dan „mahati pred nosom“ umišljenim birokratima Europskog Parlamenta.
Taj ekumenizam i dijalog (bez riječi i rasprava) u naše dane zablistao je i 2015. U Osijeku se u jednom danu (sredinom rujna) našlo bezmjerno mnoštvo izbjeglica iz zemalja Bliskog istoka, najviše ih je bilo Muslimana. Njima su prilazili muškarci, žene, cijele obitelji i donosili vodu, mlijeko, kruh, pecivo, voće – ne pitajući ni tko su, ni što su, ni zašto među njima ima toliko mnogo mladih muškaraca koji su, da su htjeli, ostali braniti svoju domovinu (bilo koju). Mi ne znamo ni koje su vjere ti Osječani, niti jesu li vjernici, niti, ako jesu, kojoj Crkvi pripadaju. Valjda samo koju minutu nakon što su lokalni mediji objavili da su na autobusnom i željezničkom kolodvoru mnogi izbjegli Sirijci, Afganistanci, Iračani, i ostali koji su svoju domovinu napustili i zaputili se u Europu „za boljim životom“, bezbrojni sjajni Osječani „nacrtali“ su ispred autobusnog i željezniučkog kolodvora i dok si „trepnuo okom“ organizirali su i prihvat i podjelu vode i hrane za koje su u trenu shvatili da su jadnim ljudima najpotrebnije , jer je taj dan u Osijeku bilo vrlo vruće…
Ovaj ekumenizam, ova otvorenost Osječana spram drugih i drugačijih, prihvaćanje različitosti, jednostavno je toliko šarmantno, lijepo i bogato iskustvo da bi ga trebalo ponuditi svima i svugdje kao „izvorni osječki proizvod“ – uspješan, obogaćajući i osvježavajući za sve koji su u bilo kojoj potrebi kao i za one koji na te potrebe učinkovito i na vrijeme odgovaraju, s ljubavlju!
Pa, nemojmo se ni stidjeti, ni ustručavati – ponudimo ga na tržištu mirotvoraca i mirotvorstva, s ponosom!
Ana Penić