Dolazak Sina Čovječjega, Mt 24, 37-44
I ove je godine stiglo adventsko vrijeme. Svjedoci smo brze izmjene godišnjih ciklusa. Nečujno se izmjenjuju generacije. Nekoga tko je prošlog adventa bio s nama više nema, a idućeg adventa već nekoga od nas neće biti. Ništa po tom pitanju ne možemo, vrijeme i događaje ne možemo zaustaviti. Čini se kao da ništa ne znamo. Ipak, u povijesnom trenutku došao je Čovjek s viješću da zna otkuda je i kamo ide. Štoviše, ponudio je proputovati sa svojim sunarodnjacima, otkrivao je tajne Božje i tajne svoga srca. Tek neki su Ga slušali, slijedili, djelomično razumijevali, trčali za Njim pa stali, zaljubili se u Nj pa opet bili ljuti na Nj. Baš kako i priliči ljudima koji žive zajedno. Kako piše Matej u današnjem Evanđelju: „I kao što je bilo za dana Noinih, tako će biti i kod dolaska Sina čovječjega.“ U opasnosti smo da ništa ne vidimo, da se ženimo i udajemo, spravljamo raznovrsna jela, trošimo vrijeme, riječi i novac na stvari koje ne ispunjavaju, ne hrane i ne hrabre. U opasnosti smo da odemo s ove zemlje posve nesvjesni, a Isus nuka: „Bdijte, jer ne znate u koji čas vaš Gospodin dolazi.“
Zvuči ozbiljno. Iako na Božić slavimo spomendan Isusova rođenja, znajmo da se Isus već rodio i samo evociranje te povijesne činjenice ne može nas spasiti. Ne može nam donijeti niti smisao života niti pravu radost. Zato ne čudi kada čujem kolege koji se žale što im je Božić bio nikakav jer nema snijega ni one škripe pod čizmama koju toliko vole. Žale se da je sve blijedo, brzo prolazi, komercijalizirano, u službi potrošnje i brze zasićenosti te nove potrage za novim uzbuđenjima.
Očekuješ li i ti da te nešto izvana oraspoloži, nasmije, izliječi, opusti??? Misliš narančama, tradicionalnim kolačićima, cimetom i klinčićima dozvati duh Božića? Nije realno to očekivati. Ništa izvanjskoga ne može nas ni utješiti, a kamoli spasiti. Ovo vrijeme adventa milosno je vrijeme u kojem se možemo trgnuti iz uspavanosti i omamljenosti svijetom. Možemo ponovno preispitati tko je moj Gospodin, kome se to klanjam, tko mi je to važan, jesam li spremna poslušati što mi taj važni govori, na što me potiče, što mi On objašnjava. Jesam li spremna ući u tišinu sobe i srca, zatvoriti vrata i biti otvorena pred svojim Bogom kao prema Stvoritelju, Spasitelju, Otkupitelju, Kralju, Gospodaru? Jesam li spremna ostati na samo s Njim?
Čudno je kako se mi, ljudi današnjega vremena, radije obraćamo stvarima, trčimo za novcem, kupujemo zdravlje, savjete, tražimo life coachere i gurue, a Isus je živ i među nama i kaže „Ja sam Put.“ Želi prišapnuti: „Ta svejedno ćete k meni doći. Poželi živjeti sa mnom sada. Najbolje ti je vrijeme sada.“
Brinemo za mnogo, a dovoljno je biti čovjek za drugoga. Da bismo se mogli othrvati duhu ovoga svijeta, duhu sebičnosti i samodostatnosti, valja se družiti s Onim koji poznaje pravu prirodu čovjeka i pravi smisao našeg hodanja zemljom. Vjerujem da je to Isus iz Nazareta. Taj Židov, rođen prije više od 2020 godina u Betlehemu, osuđen, mučen i raspet pod Poncijem Pilatom. Umro, bio pokopan, treći dan uskrsnuo od mrtvih, ukazao se ženama i učenicima. Taj Isus dolazi redovito. Kršćani kažu da se susreću s Njim u molitvi, da je to prostor, i vrijeme, i način razgovora s Bogom. Prihvaćam, ali ako je taj pojam komu stran, i težak, i zapreka za susret, jer uz pojam molitve ima loša iskustva, neka smisli novi pojam druženja s Isusom. Za mene su to njegovanje prijateljstva, želja čeznutljivih ljubavnika, gozba s Kraljem (koji je uz to i moj prijatelj), to je spokojno spavanje u krilu majke, to je gledanje u tišini.
Danas kada započinjemo novi ciklus hoda prema vječnosti (koju usput uopće ne razumijemo jer dolazimo iz svijeta u kojemu baš sve prolazi i ne vrijedi se zadržavati baš nigdje i ni s kim duže nego je potrebno), dobro je poslušati savjet: „Bdijte!“ Baš zato što smo prolazni, tako je dobro živjeti čista srca i čiste savjesti, i biti spreman, koliko čovjek može biti spreman. Ili biti prepušten, u povjerenju, da će nas baš taj Isus, koji je pobijedio smrt i nas privesti k sebi i tako dovršiti ono što je započeo.
Možeš moliti i sada: Bog dolazi i sada. Pogledaj svoju dušu. Oprosti. Sve i svima. Imaj pripravnu dušu za dolazak. Razum možeš prevariti (da si sve već zaboravio, oprostio), tijelo se da prevariti, ali duša sve bilježi i sve zna. Dušu nije moguće prevariti. Pođi sada do svojih rana, uvreda, nepraštanja, bolnih mjesta. Onoga što već dugo potiskuješ. Ako često kritiziraš druge, ako si stalno mrzovoljan i grub, ti si u potrebi. Ti trebaš zagrljaja i oprosta. Gospodin te želi zdravog, vedrog, poletnog, čistog, spremnog za let. Za avanturu, za novo, nepoznato. Često te toga bojimo jer nismo spremni. Mislimo da nismo dostojni, da ne znamo, bojimo se neuspjeha, ali i uspjeha.
Pokaži Isusu rane koje si zadobio. Ako je to vezano uz neku osobu, pogledaj tu osobu s ljubavlju i reci joj da joj opraštaš: što te zavela, prevarila, napustila, zaboravila. Oprosti sve konkretne događaje koji su te unesrećili. Oprosti Bogu što je dopustio da proživiš neugodno. Prepusti se povjerenju da On sve to zna. Oprosti sebi što si išao krivim putevima, što si živio u grijehu, to znači u tami. Oprosti sebi što si donosio pogrešne odluke, iz pogrešnih motiva, pa si ostao razočaran.
Pomolimo se.
Hvala ti, Gospodine, što imam priliku za novi početak. Hvala što smijem okrenuti novu stranicu. Želim bdjeti, biti s Tobom. Ostavljam svoje sebične želje. Odlučujem pobjeći od zala, sebičnosti, zatvorenosti, neljubavi…. Hvala za poziv, život. Hvala za radost, hvala za blagostanje, hvala što si s nama i daš se sresti. Hvala za nove korake, hvala… što me voliš, i pratiš, i veseliš se svakom našem susretu. Hvala što si prijatelj i što me liječiš…. hvala, hvala…
Marcela Šperanda