Prva postaja: Isusa osuđuju na smrt

Koliko je potrebno da čovjeka osude na smrt? Sigurno duge raspre, tajna šaputanja, ogovaranja, ljutnja. Sigurno ta vatra netrpeljivosti dugo tinja. Nosio je snažnu Riječ, živio jasno i povučeno, poučavao kao Onaj koji zna kako, zašto. Osjetili su tu nadmoć osobe koja je niknula iznenada, osobe neugledna i siromašna podrijetla (tek Davidove loze), poznavali su mu roditelje, samozatajne ljude bez osobite slave. Ta je osoba činila čudesa, ozdravljala, podizala. Hrabrila. Tješila, opraštala grijehe, krivnju brisala….Osjetili su Isusovu nadmoć i svoju nemoć. A prepoznali su i svoj mračni trenutak moći: Izaberimo Barabu! On je manje zlo. Nikome se ništa neće dogoditi ako oslobodimo Barabu: možda koja pljačka ili razbojstvo, ali Opasnoga treba maknuti sa scene. Moćnoga treba neutralizirati da ne uznemiruje savjest! Bolje žrtvovati jednog pravednoga, nego da moramo išta mijenjati. Neka bude sve kao prije. Dozlogrdilo im Njegovo razotkrivanje. A smislili su dobar plan. Pilat će Ga osuditi, da sve izgleda čisto, nevino. Nije važno što i Pilat pere ruke. Sve je već dogovoreno. I odvija se po planu.

Pomolimo se. Hvala ti, Gospodine, za sve iskrene i poštene nasljedovatelje Tvoje riječi i istinske zaljubljenike u Tvoja pravila igre. Klanjam ti se u ljudima koji te traže, žele i čeznu za tobom. Očuvaj nas od krvi nedužnoga: da nikada nikoga ne osudimo na smrt lošim govorom, ponižavanjem, omalovažavanjem tuđeg značaja ili postignuća. Daj da se radujemo bratu čovjeku i svakom njegovom uspjehu, molimo te.

Druga postaja: Isus prima na se križ

Neobičan prizor: bez protivljenja i opravdavanja Isus prihvaća natovarenu gredu. Oblio ga je znoj jer zna što ga čeka, ali On se predaje toj stvarnosti bez oklijevanja i ne traži krivca. Kakve li duboke razlike između čovjeka i Boga! Mi se bojimo svake, najmanje kazne. Bojimo se da će drugi saznati da smo pogriješili, da smo slabi, da nismo uspjeli, da nešto ne možemo. Skrivamo se, glumimo, a kad nas otkriju, opravdavamo se, uzmičemo, tražimo krivca, nudimo izlike….Nerado podnosimo odgovornost života.

Pomolimo se. Divni Isuse, uvijek iznova odlučujem ne opravdavati se za svoje slabosti niti tražiti smilovanje od ljudi. A onda opet potrošim sate smišljajući pravi izgovor: onaj koji će biti dobar ljudima i prihvatljiv savjesti. Od danas iskreno želim prestati se skrivati, želim prihvatiti izazove i ponijeti križ koji je tako besprijekorno oblikovan za mene. Ljubav je Tvoja tako bezgranična i neobjašnjiva da okus njezin naziremo tek kad šutke prihvatimo križ, svakoga dana iznova, jednostavno. Pomozi da rastem u jednostavnosti i da hodam u sigurnosti Tvojih koraka, molim te.

Treća postaja: Isus pada prvi put pod križem

Ponekad nas sruši teret života. Čini se da nema izlaza, ne možemo dalje. Posustajemo, padamo. Dobro je naći snage, dići se i krenuti dalje. A što ako nevolja traje? I pritišće? Nerijetko se nakon prve nevolje sruči još jedna lavina. Čudimo se kako se to može preživjeti. A najviše bole osude i komentari: dobio je što je zaslužio, nije trebao toliko raditi, zašto se miješao u ono što nije nužno…. Boli ako nema čovjeka koji bi opravdao, oprostio, zavolio….

Pomolimo se. Hvala ti, Gospodine, za padove. Tako sigurno znamo da nam bez Tebe nema života. Da bez Tebe ne živimo. Samo vegetiramo. Spavamo, ustajemo, jedemo, pijemo, i dalje žeđamo i gladni smo i umorni i pretovareni brigama i teretima života. Molim te da u svakoj nevolji, ali i sreći, gledamo Tebe i crpimo snagu za život, jer Život si Ti, molimo te.

Četvrta postaja: Isus susreće svoju svetu majku

Majke postoje i čudo su Božje ljubavi. Neobične, lijepe, tople, odlučne i nježne. U slučajevima krajnje napuštenosti i beznađa, majke su tu. Majka znači život, pobjedu nad smrću, snagu novog početka. Biti majkom je povlastica dostojna kraljica. Čudesno je pronositi taj život u sjaju i bijedi, u siromaštvu i bogatstvu.

Teško je gledati neuspjeh svoga djeteta, ali ljubav ne treba argumente. Ljubavlju valja zaogrnuti vlastito dijete i dati mu iskustvo i snagu Božjeg prihvaćanja i pečat postojanja koji je čisti dar.

Pomolimo se. Molim te za šutljivost i poniznost. Osnaži me sposobnošću prihvaćanja i zahvaljivanja za dobro i zlo. Hvala ti na blagoslovu djecom. Hvala na radosti i žalosti, padovima i poniženjima. Hvala što Ti jesi.

Peta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Svakodnevno možemo sresti izranjenog Isusa koji treba pomoć. Krvavu, osramoćenu, prezrenu, izruganu osobu nerado primamo. Nekako osjećamo prezir i stid. Ne želimo biti u blizini gubitnika. Što ako nas netko vidi? Zar smo i mi pristaše takvih jadnika? Koliko smo puta otkrenuli glavu od potrebnoga? Udaljili se od Isusa? Prepustili ga njegovoj patnji? Kazali: imam dosta svojih briga. Šteta. Propustili smo priliku biti u Isusovoj blizini.

Pomolimo se. Gospodine, koji znaš izvor i smisao patnje, učini me susretljivom i suosjećajnom s onima koji trebaju samilosti. Najčešće sam taj patnik upravo ja. Željan pažnje, prihvaćanja, razumijevanja, praštanja. Potrebit zagrljaja, opravdavanja, ljubavi. Taj pogled i susret s Ranjenim osnažit će mene, podići me iz bijede nezadovoljstva, depresije, straha, nepovjerenja. Podići nekoga iz blata znači sebe uzdići do lica Gospodinova. Učini me spremnim Gospodine, uvijek iznova, za dobro, molimo te!

Šesta postaja: Veronika pruža Isusu rubac

Veronika je bila hrabra žena. Isus je osuđen, prijatelji mu se razbježali, glavari ga se svećenićki odrekli, svjetina ismijala. Tko želi biti viđen u društvu onoga koji je osuđen na strašnu smrt? Ona se ne boji sramote, poruge ni osude. Istupa iz mnoštva i pruža Isusu rubac. Što li je pri tom mislila? Možda ju je preplavio osjećaj nemoći, a tjerana željom da učini nešto, da pomogne i olakša Isusu. I nudi mu ono što trenutno ima kod sebe: čisti, bijeli rubac.

Isus je zahvalan i velik, čak i u bijedi i patnji koju proživljava: nema u njemu gorčine, prezira ni osvetoljubivosti. Samo Ljubav za čovjeka, za ovu samilosnu ženu. Daje joj odraz svoga lica.

Pomolimo se. Gospodine, molim te da u trenucima ostavljenosti, boli i patnje ne okrivljujemo druge ljude, da ništa od ljudi ne očekujemo, nego da strpljivo prihvaćamo i zahvaljujemo. I da tražimo Ljubav čistu.

Sedma postaja: Isus pada drugi put pod križem

Kao da nije dovoljno poniženja! Izrugivanje, sram, upiranje prstom. A sve to temeljem lažne optužbe. Razdire to čovjeka i oduzima snagu. Osjećaj: nikome ne značim, čemu koračati. Znoj, teret, ostavljenost, dovode do novoga pada. Jednima na porugu i ismijavanje, drugima na spasenje.

Pomolimo se. Gospodine, učini nas toliko suosjećajnima i osjetljivima da nikoga ne osuđujemo, nikome se ne rugamo, jer nikada ne znamo punu istinu. Zamijeni nam srca kamena, ljudskim srcem, molimo te.

Osma postaja: Isus tješi jeruzalemske žene

Žene imaju osjećaj za nepravdu i suosjećanja s onima koji pate. Žene imaju snagu zauzeti se za dobro, za nevoljnika, patnika. I one jeruzalemske žene nisu mogle ništa drugo do gledati, suosjećati, plakati, nadati se da će se odluka, još u posljednjem trenutku, promijeniti.

Isus opet ne propušta priliku poučiti, ostaviti oporuku: Ne plačite! Hodajte uspravne, u ljubavi, noseći nježnost i toplinu koju vam je Bog u srca utisnuo. Uzmite tu brižnost i pažljivost i zaogrnite njome djecu svoju. Ona trebaju plašt prihvaćanja, blizine, nježnosti, dobrote, darivanja, snagu stvaranja – ljubav samu. Raširite velikodušno krila svoje ljubavi i dijelite velikodušno, kao što ste velikim obdarene.

Pomolimo se. Divni Isuse, hvala za dar ljubavi i osjetljivosti za drugoga. Produhovi nas, da u  svakom trenutku sreće ili žalosti, dolazimo najprije k Tebi. Pomozi da naše odstupanje ili djelovanje bude najprije začeto u tišini, da donesemo plod, molimo te.

Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem

Mučno je gledati Isusa pod teretom ljudske zloće. Kao da nema kraja patnji,
boli, mučenju. I još jedno posrnuće, pad, novi smijeh, novi dokaz nemoći Što li su učenici mislili nego: propalo je. Ovaj je imao snažnu Riječ, a sada je evo, sve propalo. Ili: niti ovaj nije Mesija, ovakva sramotna smrt sigurno nije određena Spasitelju svijeta.

A Isusovo posrtanje, padanje i mučno ponovno ustajanje ima poruku: ustaj čovječe, iz blata svojih lutanja, stranputica, opterećenosti, ropstava, ovisnosti, bježanja, grijeha. Ustani kada misliš da više ne možeš. Ustani kada si rezigniran, kad si razočaran sobom, kada sam sebi više ne možeš oprostiti ponovni pad. Znaj: Isus se dizao za tebe, opravdao te i otkupio, jedina je dužnost prihvatiti Milost, zagrliti Ljubav i postati Čovjekom.

Pomolimo se. Hvala ti za proživljen i treći pad pod teretom križa. Ne daj da ikada zaboravimo da se unatoč ostavljenosti i poruzi ljudi, moramo dići i potražiti Tvoju ruku. Vodi nas Duhom ustrajnim, da ne klonemo nikada, molimo te.

Deseta postaja: Isusa svlače

Nema milosti za osuđenika. Obespravljen, nepravedno osuđen, sada još i potpuno ponižen. Haljinu strgnuše s tijela i podijeliše je, bacivši kocku. Ima li kraja bezočnosti, bezosjećajnosti, otuđenosti od čovjeka koji trpi?

Pomolimo se. Sačuvaj nas Gospodine, okrutnoga iživljavanja. Probudi u nama suosjećanje za patnika, da osjetimo poziv priskočiti u pomoć, molimo te.

Jedanaesta postaja: Isusa pribijaju na križ

Došao si do kraja puta. Nitko ne odustaje od nauma. Presuda je izrečena, vojnicima je dužnost izvršiti presudu do kraja. Zdušno zabijaju čavle. I mi se lako okomimo na onoga koga društvo prokaže kao drugačijeg, manje vrijednog, obilježenog. Nitko i ne pita što je istina. Samo vadi nove argumente protiv Njega. Čuju se nove mane, propusti, razlozi zbog kojih je zaslužio osudu i smrt. Nitko ni ne pomišlja na priliku za život. Svi se slažu: smrt je zaslužio.

Pomolimo se. Kada bismo bili čisti, sve bi nam bilo čisto, sve bismo znali opravdati, sve mogli oprostiti. Molimo te za čistoću srca, za život bez grijeha, za predanost Tebi, molimo te.

Dvanaesta postaja: Isus umire na križu

Zadnji trenuci patnje. Agonalna borba. U tome je čovjek posve sam. Mora proći prolazom iz kojega povratka nema. Bilo bi lakše da se osjetio priznatim, voljenim, prihvaćenim. Isus umire kao otpadnik društva, kao neprijatelj, neshvaćen, kao gubitnik. Prijatelji mu se razbježali, posakrivali se od straha da i njih ne uhapse. Nigdje čovjeka. Majci je srce slomljeno zbog sinovljeve patnje. Ona zna istinu, ali ne može vjerovati da Sin mora umrijeti tako strašnom smrću. Razbojnik jedini ima blagu riječ: Sjeti me se Isuse, kad dođeš u raj. Isus mu uzvraća: Spašen si, čovječe, još danas si sa mnom u raju.

Pomolimo se. Čudesni Isuse, pomozi da i ja poželim biti u Tvome kraljevstvu, danas i u svakoj prilici, molimo te.

Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa

Valjda su se znatiželjnici razbježali. Svi su se uvjerili: umro je. Završeno je. Samo najbliži ostaju i brinu za beživotno tijelo.

Pomolimo se. Molim te za šutnju, da tišina i govor budu rječitiji od riječi, da imaju snagu podići, oplemeniti i učiniti život podnošljivim, molimo te.

Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob

Čovjek neki, Josip iz Arimateje, zatražio je dozvolu da Isusa pokopa. I dobio je dopuštenje Pilatovo, uredio tijelo prema običaju svoga vremena i pokopao ga. Žene su vidjele mjesto, sjedile su ondje i još valjda nisu vjerovale što se dogodilo. Zbog straha od prijevare, poslali su stražare na vrata groba. Kao da to išta znači onomu koji gospodari životom! Zasigurno, nastupa prostor slobode, nezaustavljive rijeke slobode.

Pomolimo se. Koliko znakovitosti u tvom ulasku u grob. Hvala za tu sliku odvajanja od tijela, prestanka djelova
nja ograničenosti vremenom i prostorom i ulaska u svijet beskrajnoga. Pomozi da znamo umirati nevažnomu i živjeti Radost, molimo te.

(MŠ)