U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA. AMEN.
Ps 123
Oči svoje uzdižem k tebi
koji u nebesima prebivaš.
Evo, kao što su uprte oči slugu
u ruke gospodara
i oči sluškinje
u ruke gospodarice
tako su oči naše uprte u Jahvu, Boga našega,
dok nam se ne smiluje.
Evo, kao što su uprte oči slugu
u ruke gospodara
i oči sluškinje
u ruke gospodarice
tako su oči naše uprte u Jahvu, Boga našega,
dok nam se ne smiluje.
EVANĐELJE; Mk 6,1-6
I otišavši odande, dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: “Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?” I sablažnjavahu se o njega. A Isus im govoraše: “Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.” I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.
MEDITACIJA
Najveći dio svoga mesijanskog djelovanja u prvoj godini Isus je proveo u Kafarnaumu, trgovačkom gradiću na zapadnoj obali Genezaretskog jezera u kojem je prikupio zbor Dvanaestorice te bio prihvaćen kao Prorok, Svetac Božji, opunomoćenik Božji koji ozdravlja prstom Božjim. U pratnji učenika polazi ponovo u Nazaret kao mjesto u kojem je odrastao te prve subote ide u sinagogu gdje čita po običaju i propovijeda riječ Božju. Njegovi mještani na početku slušaju “preneraženi” jer znaju da je on “tesar, sin Marijin”, čovjek bez škole. Kako propovijed odmiče, divljenje se pretvara u “sablazan” u smislu odbacivanja.
Iako su se Nazarećani čudili velikoj mudrosti što je izlazila iz usta Isusovih i silnim čudesima koja su se događala po njegovim rukama, ipak nisu uspjeli u njemu prepoznati Mesiju, Božjeg poslanika i Otkupitelja i Spasitelja ljudskoga roda jer su poznavali njegovo siromašno podrijetlo. Što je Nazarećane sablažnjavalo kod Isusa nisu bili njegova mudrost niti njegova čudesa već njegov svakidašnji običan život u jednoj siromašnoj obitelji i nisu mogli vjerovati da se Bog može očitovati u jednoj jednostavnoj osobi i u jednom poniznom čovjeku kao što je bio Krist. Ta njihova sumnja i ta njihova nevjera toliko je začudila Isusa da tu nije mogao učiniti nikakva čuda.
A sve to znači da Bog nikada ne prisiljava našu slobodu. Bog ne čini čudesa da nam pokaže svoju moć i da nas obveže da vjerujemo već su to samo znakovi njegove dobrote i ljubavi prema onima koji mu vjerom i u ljubavi otvore svoje srce. Njegovo svjetlo obraća samo ljude otvorena srca.
Najveće čudo Božje koje Nazarećani onoga dana nisu umjeli prepoznati bijaše to da se Bog objavljivao u onome »poniznom sinu Marijinu« kojega su oni poznavali samo kao drvodjelju (stolara).Najteže je vjerovati da se može dogoditi svečanost susreta s Bogom baš u sitnim, malim, slabim stvarima svagdašnjeg života.
U tome se sastoji najveća opasnost i za našu vjeru. I mi smo više puta spremni prihvatiti od Boga velike stvari, a ne male, znamenje moći Kristove, a ne njegovo poniženje i poraz smrti na križu.
(preuzeto sa http://www.ivanjareka.zupa.hr/)
OČE NAŠ, ZDRAVO MARIJO, SLAVA OCU