U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA. AMEN
Evanđelje: Lk 2,41-51
Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom.
Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.” A on im reče: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu.
Meditacija
“Biti u onome što je Oca mojega” za Isusa je važnije od planova koje o njemu imaju zemaljski roditelji. To je za Mariju i Josipa prvi doživljaj Isusa kao drukčijeg od onoga što su očekivali. Prvi Isusovi koraci u nezavisnost odraslog sina bili su bolni za Mariju i Josipa.
Marija ovdje govori: “Tvoj otac i ja žalosni smo te tražili!” To je ukor Isusu i izraz roditeljske zabrinutosti. Ona ima inicijativu, jer je Josip samo pred Zakonom otac Isusov. Ona se osjeća zato nadležnom da Isusa ukori. Luka zaključuje: “Oni ne razumješe riječi koju im reče!” To znači da nije bilo jednostavno ni lagano živjeti s Isusom kad je počeo otkrivati svoj mesijanski identitet i nadilaziti obiteljsko ognjište. Kao i drugi mladići i djevojke, on prestaje postupati prema očekivanju roditelja. Traži svoj osobni put u život. Marija i Josip prihvatili su takvo “udaljavanje” Isusa da bi mu omogućili približavanje Ocu nebeskom i planu koji Otac za njega sprema. Tim približavanjem Ocu Isus će na nov način postati i član svoje zemaljske obitelji. Neće biti izgubljen za svoju Majku a ni za Josipa, iako će Josip umrijeti prije početka Isusova mesijanskog djelovanja.
Ovdje se posljednji put u Novom zavjetu spominje Josip. On je i ovdje tiho prisutan; spreman da pomogne, ali je nenametljiv. Mariji i Isusu omogućuje nužnu samostalnost, ali ih ne ostavlja na cjedilu u presudnim događajima zajedničkog života. U tome je primjer svim vjerničkim muževima i očevima, ali i ostalim vjernicima. S njime bismo svi trebali učiti biti prisutni, ali nenametljivi u svojoj obitelji, župi, mjestu i Crkvi.
(preuzeto sa http://www.molitve.info)
OČE NAŠ, ZDRAVO MARIJO, SLAVA OCU