U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA. AMEN.
Ps 146, 6c-10
On ostaje vjeran dovijeka,
potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruha daje.
Gospodin oslobađa sužnje,
Gospodin slijepcima oči otvara.
Gospodin uspravlja prignute,
Gospodin ljubi pravedne.
Gospodin štiti pridošlice,
sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.6++9
Gospodin će kraljevati dovijeka,
tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.
Evanđelje: Mk 12,38-44
A on im u pouci svojoj govoraše: “Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!” Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: “Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu.” Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«
MEDITACIJA
Pismoznanci su posvetili svoj život izučavanju Svetoga pisma i poučavanju naroda. Ali za mnoge se to pretvorilo u zanat, posao, status. Prilika da se domognu časti i novaca. Iznevjerili su svoje poslanje, obeščastili su svetinje. Stići će ih to oštrija osuda!- kaže Isus. Nasuprot njima, imamo ovu siromašnu udovicu koja je ubacila dva novčića, sve što je imala. U njima je dala sav svoj život. Stavila je potpuno svoj život u Božje ruke. Posvetila se istinski Bogu za razliku ovih pismoznanaca.
Čovjek istinski posvećuje sebe Bogu kada daje sve što ima, sve što posjeduje. Isus od svojih učenika zahtijeva da prodaju sve što imaju, daju siromasima i onda krenu za njim. Tko želi biti istinski Isusov učenik ima potrebu barem jednom u životu prodati sve i dati siromasima. Staviti svoj život u Božje ruke. Posvetiti se istinski Bogu. Zašto? Da bi iskusio stvarno Božju brigu i Božju ljubav u svom životu, i bio slobodan za druge, za Boga.
Čovjek je biće koje nema temelj svoga postojanja u sebi samome. Usmjeren je prema Drugome. Njegov temelj je u Bogu. Zato nismo pozvani davati samo od svoga suviška. Pozvani smo davati od sebe. Sebe same. Možemo doći k sebi samo po drugome. Zato istinski jesmo samo onda kada se darujemo. Naprotiv živjeti za sebe, znači ići protiv sebe, u promašaj.
Na jednom grobu je bio napisan zgodan epitaf: ‘Sve što sam posjedovao, sada više nemam, ono što sam drugima darovao, sada imam.’ Krist je za nas dao sve što je imao. I svoj život. Zato nemoj davati samo od svoga suviška. Daruj sve. Daruj sebe. I nećeš umrijeti, nego živjeti.
don Marinko Duvnjak
OČE NAŠ, ZDRAVO MARIJO, SLAVA OCU