U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA. AMEN.
Ps 54, 3-6.8
Spasi me, Bože, svojim imenom
i jakošću svojom izbori mi pravdu!
Poslušaj, Bože, moju molitvu
i usliši riječi usta mojih!
Oholice ustadoše na me
i moj život traže silnici:
na Boga se ne osvrću.
Evo, Bog mi pomaže,
Gospodin krijepi život moj.
Od srca rado ću ti žrtvovati,
slavit ću ti ime, Gospodine, jer je dobrostivo.
Evanđelje: Mk 9, 30-37
U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.
I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«
MEDITACIJA
Dva puta u ovom kratkom ulomku učenici ostaju bez riječi. Prvi put iz straha, a drugi put iz srama. Često ni sami ne razumijemo što se to događa u životu, što Bog ustvari želi, a u isto vrijeme obuzima nas strah upitati ga za pojašnjenje i odgovor. Nije li to samo varka da se uspijevamo održati vlastitim snagama? Da je tako svjedoče nam i brojni primjeri ljudi koji imaju poteškoća s ispovijedi. Zašto? Zato jer je tada potrebno priznati što se „putem raspravljalo“. No zna Isus o čemu se „putem raspravlja“, ali toga i mi sami moramo postati svjesni. Postati svjesni prije svega da se bavimo po principu one moj je tata jači od tvoga i sličnih dječjih doskočica. Postoje naime osobe koje sav svoj život žive u djetinjstvu. Uživaju pritom u svojoj bezazlenosti ne brinući se za „probleme ovoga svijeta“.
U tom svjetlu tumače i svoju neodgovornost prema ozbiljnosti života. Pozvani smo naime dosegnuti onu ozbiljnost koju ima dijete dok se igra. U tom i takvom pristupu naša nepažljivost zauzimat će sve manje prostora, a otvorenost, pa i za teške riječi, bit će svakim danom sve veća. Neće nam tada biti teško započinjati igru ispočetka.
(izvor: http://ssf.hr/)