U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA. AMEN.
Ps 68, 4-5ac.6-7ab.10-11
Pravedni neka se raduju,
neka klikću pred Bogom,
neka kliču od radosti.
Pjevajte Bogu, slavite mu ime!
Ime mu je Gospodin!
Otac sirotâ, branitelj udovicâ,
Bog je u svom svetom prebivalištu.
Napuštene Bog će okućiti,
sužnje izvesti na sretnu slobodu.
Dažd obilan pustio si, Bože, na baštinu svoju,
okrijepio je umornu.
Stado se tvoje nastani u njoj,
u dobroti, Bože, ti je pripravi siromahu.
Evanđelje: Lk 14, 1.7-14
Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu:
»Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«
MEDITACIJA
Što je prava poniznost? Koji je odnos oholosti i poniznosti? Je li jedino poniznost lijek za oholost?
Jedan glasoviti pučki misionar, vrlo je često znao govoriti: „Poniznost! Poniznost! Poniznost!…. Nema ništa veliko, ništa sveto, ništa vječno, čemu nije temelj duboka i velika poniznost!…. Lakše ti je prepoznat crnog mačka u crnoj vreći na crnom mjestu u mračnoj sobi u mrkloj noći nego oholost u vlastitom srcu!“
Pitao sam se što to znači? Zašto taj stari misionar koji je toliko vremena proveo služeći Bogu i ljudima stalno ponavlja „Poniznost! Poniznost! Poniznost!“?
Velika većina ljudi ima iskrivljenu sliku o tome što je to poniznosti. Pogotovo oni koji nastoje živjeti intenzivnim duhovnim životom dok ostale to pitanje niti ne zanima! Ono se vrlo često miješa sa (samo)ponižavanjem ili (samo)prezirom što je vrlo krivo jer jedno i drugo dovodi do destrukcije osobnosti a ne do njene izgradnje. Krepost jača, ona krijepi (krijepi = krepost!) osobnost. Stoga će ponizna osoba biti u stanju podnijeti i poniženje i prezir.
Poniznost je istinska svijest o samom sebi kakav stvarno jesam.
Sv. Terezija će reći: „Poniznost je istina“ tj. Istina o samome sebi. To pak stanje istinske ili realne svijesti o samom sebi ne stječe se preko noći nego je to dugotrajan put samopromatranja ili samoupoznavanja kroz različite oblike duhovnih vježbi a ponajviše ispitom savjesti.
Poniznost, kao istinska svijest o samom sebi izgrađuje osobnost i snaži na duhovnom putu. Stoga je vrlo važno biti svjestan samoga sebe i svojih sposobnosti: tko si, što sve znaš i što sve možeš i koji se svi talenti skrivaju u tebi. Takva svijest dovodi i do samopuzdanja koje je vrlo važno na životnom putu čovjeka.
(izvor: http://www.zupa-fis.hr/)
ISUSE BLAGA I PONIZNA SRCA
UČINI SRCE MOJE PO SRCU SVOME.