U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA. AMEN.
Ps 90, 3-6.12-14.17
Smrtnike u prah vraćaš
i veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!«
Jer je tisuću godina u očima tvojim
ko jučerašnji dan koji je minuo
i kao straža noćna.
Razgoniš ih ko jutarnji san,
kao trava su što se zeleni:
jutrom cvate i sva se zeleni,
a uvečer već se suši i vene.
Nauči nas dane naše brojiti
da steknemo mudro srce.
Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš?
Milostiv budi slugama svojim!
Jutrom nas nasiti smilovanjem svojim
da kličemo i da se veselimo u sve dane!
Dobrota Gospodina, Boga našega, nek bude nad nama!
Daj da nam uspije djelo naših ruku,
djelo ruku naših nek uspije!
EVANĐELJE; Lk 14,25-33
S njim je zajedno putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!” “Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.” “Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.”
MEDITACIJA
“Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik… Nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.”
Nositi svoj križ – i svega se odreći? Tko to može? Pa samo oni izuzetni ljudi, kakvi su bili Franjo Asiški, Majka Terezija… Ali ja? Ja znam da to ne mogu. No mogu učiniti prvi korak. Nositi svoj križ – možda to znači prihvatiti ono što mi dolazi ususret, danas, na današnji dan? Ne uzmaknuti, nego reći “da”? Odreći se, napustiti svoj posjed. – Možda to danas znači ne mučiti se onime što je bilo jučer, ne biti zarobljen prošlošću, nego biti otvoren za budućnost, otvoren za druge? Ostaviti – možda to znači imati manji strah od ljubavi? To mi još nije jasno. No jasno mi je da bih želio prihvatiti ono što današnji dan od mene traži ili čime me opterećuje, stisnuti to na svoja ramena ili na svoje srce. I želio bih napustiti sve ono što me odviše veže uz mene samoga i uz moje želje. Želio bih manje željeti i više cijeniti ono što je sada.
Važni su baš oni mali koraci na putu nasljedovanja. Moji mali koraci – jer nisam izvanredan čovjek! No uz puno malih koraka otvara se put pred mojim nogama…
(izvor: http://www.benedictus.info)
Molitva
Bože, ti nas izazivaš: odreći se, napustiti, prepusti se, nositi križ – kako zadovoljiti tome zahtjevu? No također znamo da ti nikome na leđa ne stavljaš terete koje ne možemo nositi. Ohrabri nas na male korake, kako bismo rastom išli prema tvojemu kraljevstvu.
OČE NAŠ, ZDRAVO MARIJO, SLAVA OCU.