Jeste li sretni? Priznajte sami sebi. Jeste li, ono, zapravo – zadovoljni, ispunjeni, radosni, SRETNI? Kaže se, sreća nije cilj, nego je usputna pojava. Pa gdje ste onda vi zapeli na tom putu?
Vjerojatno odmah pronalazimo hvalevrijedno opravdanje zašto nismo sretni: država, politika, ekonomija, obrazovanje, posao, obveze, ljudi oko nas, kolege, prijatelji, djeca, krediti… No zapravo svi dobro znamo kako je NAŠA sreća UNUTAR nas i prava sreća nije uzrokovana nikim ni ničim drugim izvan nas, nego je naša osobna produkcija.
Znamo i kako često sreću zamjenjujemo s ushićenjem i oduševljenjem, a nakon toga samo tražimo još, te čim to utihne, nezadovoljstvo kao da je uvećano pa tražimo novi fiks. Dakako, to zabavno i ukrasima pojačano oduševljenje nije zapravo – sreća. Sreća je puno dublja, mirnija i kvalitetnija, i zapravo ne traži vanjske dodatke i poticaje kako bi postojala. Sreća je vrhunska forma slobodnog duha.
Također, možemo zamjerati kako je drugima dano više, a nama manje prilika za sreću… No, je li to doista tako? Pogledajte oko sebe, jer svi imaju probleme – hrpu njih, te po tome također niste iznimka. Isto tako, možda ponekad povežemo sreću s nečim materijalnim, iako duboko u sebi znamo da je to pokušaj krpanja puno većih i ozbiljnijih nedostataka, te ne rješava uzroke već simptome na površini.
Onda vidite i neke ljude u potrebi i/ili bolesti, koji se bore i ostaju vedri, te kao da unatoč problemima u životu ipak žive neki oblik blagostanja. S druge strane, znate one koji uživaju puno, a vidite da ne znaju stati na kraj pretjerivanjima svake vrste i destruktivnom stanju duha. Opet, vidimo da sreća ne dolazi izvana, nego da smo mi kao ljudska bića sposobni proizvoditi je, ali i investirati.
Realno gledano, puno je lakše biti nesretan čovjek. Jednostavno, lakše je nositi se s nečim tako poznatim, pa i društveno nametnutim kao što je patnja odnosno nezadovoljstvo. Kad smo nesretni, imamo čemu težiti, a i kad patimo, zaokupljeni smo sami sobom, te nismo otvoreni za ljubav prema drugima s obzirom da nam samima nedostaje ljubavi. Za vrijeme patnje smo u svojoj poznatoj zoni koja se od nas očekuje. Očekuje? Pa da, probajte biti sretni, slobodni i nenavezani samo jedan dan i činit ćete se okolini vrlo čudnima, neobičnima, odnosno prilično ludima što ste tako sretni dok drugi pate. Kao da sreća nije poželjno duševno stanje odraslih ljudi. Ako pak toliko težimo sreći, zašto ipak ne dozvoljavamo, sebi i drugima, živjeti i dijeliti to vrhunsko dobro?
Možda ćemo otkriti sasvim novi svijet, potpuno ljepši život kad napravimo prvi korak koji vodi do naše sreće. To je preuzimanje odgovornosti za vlastiti život i stvaranje vlastite sreće. Sreća znači preuzimanje odgovornosti za vlastite misli, riječi, djela i propuste, osnaživanje, nadahnuće, smijeh, slobodu, te poziv i razlog za aktivnost i stvaranje u vezi sa srećom. Sreći ne treba puno, no nije je lako prigrliti. Kao i kvalitetne namirnice u jelu – ne trebaju puno začina da bi bile ukusne i hranjive, ali se treba znati kako ih upotrijebiti.
Drugi korak je priznati si kako smo u panici i strahu od sreće. Mi se zapravo nenormalno bojimo potpune sreće jer ne znamo kako je to, smijemo li biti sretni ako netko drugi pati, osobito jer svi kukaju i zastrašuju nas krizom i nesrećom. Zbog toga se zatrpavamo i sputavamo svaki puta kada je okusimo. Sreća je prvorazredna sloboda, osjećaj nenavezanosti na svijet, te mogućnost skladnog suživota u svijetu (koji je na prvi pogled u velikim neravnotežama). Neki pak prožive cijeli svoj život misleći kako ne zaslužuju biti sretni, uvijek iznova otkrivajući tuđu odgovornost za vlastitu nesreću. Zato trebamo registrirati koji to mentalni modeli, odnosno krive pretpostavka o svijetu i životu, nam upropaštavaju to da budemo sretni?
Treća stvar je – otkriti koje su to vrste ljubavi koje nam nedostaju kako bismo stvarali i živjeli sreću. Iako naizgled komplicirano za ostvariti, recept je vrlo jasan i od 100% prirodnih sastojaka. Ono što nas jedino i najviše usrećuje, a to je dakako samo i jedino – LJUBAV. Sve sretno iz nje proizlazi. Na nama je da si konačno otkrijemo što nam to nedostaje. I kad otvorimo oči i pogledamo malo bolje, vidjet ćemo da je voda koju već imamo na raspolaganju pitka, te više ne moramo biti žedni. Samo se približimo Izvoru: „U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,10)“
(nastavit će se)
Sanja D.|duhos.com