Isusov neobičan izgled sigurno je iznenadio apostole. Lice mu zasja kao sunce, a haljine postadoše kao svijetlost. Što su mogli osjećati? A što bismo mi osjetili da vidimo takav prizor? Teško nam je uopće tako nešto zamisliti. To nas prekoračuje. Nije dohvatljivo. Možda netko čak i pomisli: „Grješan sam i tako nešto sigurno ne bih nikada mogao vidjeti.“
U takvom trenutku svatko bi se kajao za svoje grijehe. Petar govori: „…dobro nam je ovdje biti.“ Mnogi su već protumačili ovaj odlomak i svaka sljedeća interpretacija bit će ponavljanje prethodne. Međutim, jedno je sigurno. Svatko sam mora proživjeti taj trenutak. Jer poziv na visoku goru upućen je i tebi. Da, na visoku goru ideš zajedno s Isusom. Gledat ćeš stvari koje nikada nisi vidio. Bit će tako kako treba biti.
Čim se spomenem svoje prošlosti, osjećam se nesveto, kao razbijena posuda. To je osjećaj koji prati čovjeka i govori da ne možeš biti svet jer nisi savršen. Možda se i ti tako osjećaš jer ti nešto jednostavno ne ide u životu. Sve si pokušao da krene na bolje, ali nažalost, ništa od toga. Svaki dan sve veći napor, ali ne ide. Sve je nekako razbijeno i uništeno. Često se osjećamo kao razbijena posuda, nikako. Prema tome, biti s Isusom na visokoj gori nije za nas. Gledati njegovo obasjano lice i blistave haljine, jednostavno nam ne pripada. A kada još uzmemo u obzir životopis svetaca, vidimo da zapravo nemamo šanse biti sveti, odnosno s Isusom na visokoj gori. Mislim da bismo ove korizme trebali promijeniti naše mišljenje.
Svi koji su se družili s Isusom nisu bili savršeni sveci sa svetih sličica. Petar, kad je već nešto progovorio, mogao se samo posramiti. Spoznavši da je pred Isusom gol, jednom se prigodom i u more bacio. Priznaje Isusa Mesijom, a kasnije pred nepoznatom ženom zaniječe svoga Učitelja. Ivan i Jakov također su bili poput razbijene posude. Imali su problema sa živcima i gnjevom. Bili su temperamentni. Nisu se mogli svladati. Poželjeli su da gromovi spale negostoljubivo selo. Kad je došlo do ozbiljnog razgovora s Isusom, oni to nisu mogli učiniti sami, već su poslali svoju mamu. I upravo njih, Isus vodi sa sobom na goru gdje se preobražava.
Mojsije i Ilija također su bili poput razbijenih posuda. Mojsije je mucao i nije ni ušao u obećanu zemlju. Ilija se mogao činiti snažnim. Bio je jak prorok u svojoj riječi, ali uplašio se kraljice Izabeel. I oni su došli Isusu.
I to još nije kraj! Za mnoge, Isus kao čovjek nije uspio jer njegov kraj nalikuje na razbijenu posudu. On je sve ljubio, a zauzvrat dobio porugu i osudu. Svojim dolaskom nije dokinuo trpljenje, nepravdu i glad u svijetu. Njegovi su se učenici razbježali. Zatajili su.
Ako se i ti tako osjećaš, onda dođi Isusu. Možda ti se čini da nisi savršen i svet jer osjećaš nemoć i strah. Sve te muči i ne da ti se više živjeti. Pogledaj Isusov križ. To je remek-djelo ljubavi. On je s tobom. On je sve to prošao prije tebe. Bio je premlaćen i izudaran, a na kraju je umro. Sveto pismo piše da su vojnici pristupili Isusu da bi mu slomili kosti, ali nisu to učinili. Ono slomili može se prevesti kao razbili. Dakle, Isusov život nije nalik razbijenoj posudi. Poslije svega, uskrsnuo je. Pobijedio je smrt. Nastavlja živjeti. Po njemu zasja život i neraspadljivost (2Tim 1,8-10).
Tko zna, možda i tvoja ranjenost nije konačna razbijenost i potpuna smrt. Nakon Velikog petka, stiže Uskrs. Isus je Bog svih koji se osjećaju nesveto i misle da mu ne pripadaju. Sve je to moguće po njegovoj ljubavi jer on preuzima čovjeka potpuno na sebe, poput oca koji uzima svoje dijete i nosi ga u naručju. Tada nesvetost postaje otmjenost iz koje možeš gledati lice Boga u Isusu Kristu.
Kreni poput Abrahama i mnogih drugih koji su povjerovali. Njima su oprošteni mnogi grijesi jer su mnogo ljubili. Sada si s Isusom na visokoj gori. Uživaj!
pater Arek Krasicki, CSSp