Čovjek bez Boga uvijek otkrije da je očajnik na pustopoljinama svijeta. Predsmrtna samoća koja ga sustiže kao prašnjavi trag prolaznosti, priprava je na susret sa sobom, na istinsko suočenje sa životom. Koliko god bilo paradoksalno, uoči smrti, čovjek dodiruje pravu bit vlastita života i sagledava istinu bez samoobmana.
Milost je doživjeti svu veličinu ljubavi, njezinu neizrecivost, tu duhovnu supstancu koja čini život. Milost je doživjeti je i na kraju, kao i na početku. Smrt nastupa kao ona koja razdjeljuje laž od istine, opsjene od stvarnosti u nama, ona vrši predčišćenje prije konačnog velikog preobraženja i spoznanja Božje ljubavi.
Smrt i ljubav dolaze kao sestre i rastu u našim životima. Jednu tražimo kao ispunjenje, a drugu mrzimo kao neprijateljicu. Ljubav nadodaje, a smrt privremeno oduzima, da bi nam se još više nadodalo ili oduzelo. Ima neki mistični zakon duha koji sve to raspodjeljuje, što jesmo, što nismo zaslužili. Na neki način, sami o tomu odlučujemo, sami svojim djelima, jer Bog poznaje našu istinsku nutarnju stvarnost. Tu nema prijevare, dobijamo prema onomu što jesmo, a ne prema onomu što mislimo da jesmo.
Autor: Ivan Remeta