Živimo u vremenu koje se lišava raznozraznih iluzija. Ni Crkva se ne smije više prepuštati nekakvim iluzijama. I u njoj je riječ o cjelini. Crkva mora znati s kime može, a s kime ne može računati. Daleko je bolje imati malu, ali uvijek spremnu elitnu jedinicu, nego veliku vojsku preplavljenu dezerterima. To vrijedi i za Crkvu. U pitanju su vjera, nada i ljubav, u pitanju je posluh i neposluh Gospodinu, nasljedovanje ili dezerterstvo, u pitanju je Krist ili božanstva našega svagdana s kojima se u svagdanu suočavamo.
Minuli su dani kad se vjerovalo da se može i ima vremena nuditi s propovjedaonice poučne koještarije iz književnosti, svjetonazora, životne mudrosti, svjetske politike. Vrijeme je za Crkvu veoma skučeno. Krajnje omeđeno. Tko zna ne će li možda ono što se u Crkvi danas ili sutra propusti izreći i čuti sutra već biti prekasno. Vrijeme je odluke. Vrijeme od kakvih 30 minuta (a danas je to svedeno na kojih petnaestak-dvadeset minuta) koje je u tjednu ostalo za župnika da se obrati svojoj vjerničkoj zajednica, ne dopušta zbilja nimalo vremena baviti se estetikom ili politikom – pa na kraju, čemu to? Tko to želi ili traži, može pronaći u svako doba i na drugom mjestu te u daleko boljem izdanju.
Oduvijek je bilo župnika kojima je uspijevalo okupiti oko sebe oduševljeno slušateljstvo, ali im nije uspijevalo izgraditi vjerničku zajednicu. Mi međutim, ne želimo biti slušatelji, nego vjernička zajednica. I tko je jednom shvatio, što to znači, ne biti samo obično slušateljstvo, nego član vjerničke zajednice – taj zna kakvo mu to slobodu i otkupljenje donosi. Tko se, međutim, želi samo onako općenito provesti ili zabaviti, neka to potraži negdje drugdje, samo ne u crkvi.
Tko u crkvu ništa ne donosi, ne će iz nje ništa ni iznijeti. Međutim, komu je stalo do toga da sazna kako postoji mjesto gdje se ne govori samo o društvu, gdje se ne govori o svakodnevnim koještarijama, o gospodarstvu ili politici, nego samo i isključivo o Isusu Kristu i njegovoj volji i njegovoj utjesi – pa makar bila samo dvojica ili trojica što se tu okupljaju – taj neka dođe u crkvu.
I neka ne dođe samo jednom u crkvu – na takvu pohađanju crkve ne počiva nikakav blagoslov niti kakvo obećanje, nego nek dolazi neprestance, uvijek iznova, i nek pridonese da postanemo zajednica – ‘samo da se na bilo koji način, ovako ili onako, Krist naviješta’ (usp. Fil 1,18). (1934.)
D. Bonhoeffer: U pitanju su vjera, nada i ljubav
Pripremio: Ivan Remeta