„Više si u srce moje ulio radosti nego kad obilno rode pšenica i vino.” (ps.4) Ako nam vjera ne donosi radost, nešto nije u redu s našom vjerom. Tjeskobna vjera je vjera koja se boji biti vjera. Boji se predanja. Boji se žrtve. Boji se ljubavi. Boji se ranjavanja. Gdje je nestala vedrina u nama?
Smisao za vječnost u sadašnjosti koja ljubi lakoću, prhkost vlastitoga trenutka?
Trenutka koji znači biti, jednostavno biti sada i ovdje. Da, znam, pritisnuti smo svaki svojim jadom. Nosimo svoje terete, ali čak i Sizif je imao trenutke kad je mogao biti sretan. Blizinu Boga ne osjećamo jer smo uronjeni u tamu, um nam je zarobljen negativnostima, zlo je nametnulo svoju logiku propasti i beznađa. Uzeo bih svijeću i usred dana na trgu tražio bih – nadu! Nada se izgubila, izlijepimo grad plakatima – traži se nada! Dosta mi je beznađa, dosta mi je noći!
Zaogrnimo se svjetlom, budimo vjetrokazi radosti, nađimo u sebi još ono malo vedrine, dijelimo osmijehe, zrele osmijehe, ispunjene patinom života koji nas je iskušavao, trunje tjeskobe izvadimo iz srca i vjerujmo da svaka noć dolazi svome kraju.
Pripremio: Ivan Remeta