Nakon što sam ušao u prvo selo, saznao sam da je misa upravo završila, a to me je s pravom ozlovoljilo, jer kakvo je to hodočašće na kojem čovjek ne može svakog jutra biti na misi? Od svih stvari koje sam čuo o svetome Luju, radi kojih sam poželio poznavati ga i razgovarati s njim, ništa me nije oduševilo više od njegovog običaja da svakodnevno ide na misu, kad god je marširao prema jugu, ali zašto me to toliko raduje ne mogu točno reći.
Naravno, tu su milost i utjecaj koji pripadaju takvom običaju, ali ne govorim sada o ovome, nego o ugodnom osjećaju reda i ispunjenosti, čisto vremenite prirode, koji se vežu uz dan započet s misom. Redovnici su, koliko znam, taj osjećaj zvali tjelesnim osjećajem, ali za mene je izvor trajne ugodnosti. Neka oni idu svojim putem, a ja ću svojim.
Ovu ugodnost pripisujem;
1. Pola sata točno na početku dana ste u tišini i sabranosti, i trebate odložiti sve brige, interese i strasti ponavljajući poznate radnje. Ovo mora da jako koristi samom tijelu i daje mu ton.
2. Misa je pažljiv i brz ritual. Uloga je svih rituala (kao što vidimo u igrama, socijalnim ugovorima itd.) olakšati um od hrpe odgovornosti i inicijativa, i unijeti vas u njega, vodeći vaš život umjesto vas za vrijeme njegovog trajanja. Na ovaj način osjećate jedinstven počinak nakon kojeg ste zasigurno spremniji za djelovanje i prosuđivanje.
3. Okruženje vas tjera na dobre i razumne misli, a za trenutak umrtvljuje tutnjavu i sukobe užurbane uvrnutosti koji se razvijaju u nama samima, i koje primamo od drugih, a izvor su svih ljudskih bijeda. Tako je vrijeme provedeno na misi poput kratkog odmora u dubokoj i dobro izrađenoj knjižnici u koju ne dopire nikakav zvuk i gdje se osjećate sigurni od izvanjskog svijeta.
4. Najbitniji uzrok ovog osjećaja zadovoljstva je taj što činite nešto što je ljudska vrsta činila tisućama i tisućama i tisućama godina. Ovo je stvar u vezi tog trenutka zbog kojeg sam zapanjen da ljudi tako malo o njemu čuju. Nešto nam je zapisano u krvi od drevnog običaja što moramo činiti kako bismo ostvarili sreću (naravno niti jedan odrastao čovjek ili žena ne može biti jako sretan na dugo vremena – ali mislim razumno sretan), i, što je još bitnije, časnost i sigurnost naših duša. Čovjek bi trebao s vremena na vrijeme loviti životinje ili barem gađati mete, čovjek bi uvijek trebao piti neku vrstu fermentirane tekućine sa svojom hranom, a posebice na velike blagdane. Trebali bi otići do vode s vremena na vrijeme, povremeno plesati, pjevati u zborovima, jer sve je ove stvari čovjek radio otkad ga je Bog stavio u vrt i otkad su se njegove oči počele brinuti o duši. Neki su učitelji, čija sam imena zaboravio, napokon rekli jednu pametnu stvar, a ta je da bi svaki čovjek barem nešto malo trebao izrađivati sa svojim rukama.
O, kakva je to dobra filozofija, i koliko bi bilo bolje kada bi bogataši, umjesto da rasipaju utjecaj svojega položaja i troše novac na ove ili one neobične stvari, trošili novac u preobrazbu srednje klase u običan život i tradiciju ljudske rase. Uistinu, kada bih imao moć na trideset godina, ljudima bi bilo omogućeno da slijede svoje ugrađene instinkte po ovim pitanjima. Da mogu slobodno loviti, piti, pjevati, plesati, ploviti i kopati, a oni koji to ne bi htjeli činiti bili bi prisiljeni silom.
U jutarnjoj misi se čini sve što ljudska rasa treba činiti, i što je činila sve ove godine kada se religiju pitalo. Na misi imate posvećene i odvojene dijelove, oltar, svećenika u svome ruhu, postavljeni ritual, drevni i hijerarhijski jezik [pisano dok je misa bila služena na latinskom jeziku nap.prev.], i sve za čime vaša priroda čezne po pitanju štovanja.
Iz ovih razloga lako je razumjeti koliko sam bio uznemiren kada sam saznao da je misa upravo završila na prvo jutro moga hodočašća.
Ulomak iz putopisa Path to Rome (H. Belloc)
Pripremio: Ivan Remeta