Najveća je Isusova radost što se Otac očitovao po njemu i što svaki čovjek ima pristup njemu: „Slavim te oče Gospodaru neba i zemlje.“ Bog je Otac s kojim se niti jedan zemaljski otac ne može usporediti, nego svako očinstvo ima svoj izvor u njemu. Možda nam se to ne čini nekim velikim otkrićem. Ipak, u svojoj poniznosti, upravo u toj Isusovoj poniznosti, pokušajmo shvatiti Očevu objavu po njegovom sinu Isusu Kristu.
Sam Isus govori da to mogu shvatiti samo mali i ponizni. To mogu shvatit samo pravi klanjatelji u Duhu i Istini (Iv 4,24 ). Oholost udaljuje od Boga (Lk 1, 45-55). Ona poput paravana čini nemogućim gledanje Boga i uživanje u njemu. Tada prijateljevanje s Bogom prestaje biti radost. Odnos s Bogom postaje zapravo gorkim jarmom i bremenom, odnosno gorkom obavezom. Za ljude Staroga zavjeta upravo je Mojsijev zakon sve više bivao jarmom. Nedostajao mu je Božji Duh. Zato Isus poziva: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako“ (Mt 11, 28-30). Isus želi svakom čovjeku ponuditi put slobode.
Breme je teret, a jaram posebna naprava koja se koristila za ukroćivanje divljeg instinkta volovima i za nesmetano upravljanje životinjama tijekom poljskih poslova. Isus se koristi paradoksom. Mijenja značenje jarma i bremena. Prvi on sâm nosi taj jaram i breme, a zatim preuzima na sebe sve naše jarmove i bremena. To se može shvatiti samo u sili Duha Svetoga jer u ljudskim očima jaram i breme uvijek postaje teret i neugodna obaveza. Isusov poziv uvijek je aktualan. Možda bi neki htjeli izbrisati iz Isusove rečenice jaram i breme jer imaju loše konotacije. Ne bojmo se, dakle, primiti Isusova jarma i tereta jer oni jamče potpuno oslobođenje. Slobodni smo prepoznati u Isusovoj paradigmi jarma i bremena poziv na kroćenje našega tijela, koje nas vrlo često sa svojim požudama zna prevariti. Zahtijevajmo sve više od sebe! Ako živimo po tijelu, ugađajući mu, umrijeti nam je. Zato živimo po Duhu, koji usmrćuje tjelesna djela (usp. Rim 8,13). Mi smo ljudi Duha, a ne tijela.
Prepoznajmo potrebu za Isusovim riječima, za njegovim pozivom. On je Pastir dobri (Iv 10,10) i žao mu je kad smo shrvani zbog mnogih pokušaja postizanja radosti vlastitim snagama (usp. Mt 9,36). Prepoznajmo u sebi čežnju za živim Isusom. Uvidimo potrebu za živom vodom koja struji za život vječni i ako se nje napijemo nikada više nećemo žeđati (usp. Iv 4; 7,35). Probudimo po Isusovom pozivu našu želju za što češćim blagovanjem njegova tijela na svakoj euharistijskoj Gozbi. Njegove riječi daju život vječni (Iv 6, 67). Kako onda odbiti njegov poziv!
Svi tražimo mir. No, bez Isusa ga nećemo naći jer mir prekoračuje ljudske mogućnosti. On nije svjetovni proizvod nego Božji iscjeljujući dar ponuđen svakom čovjeku. Učimo od Isusa. Samo slijedeći Gospodina u krotkosti i poniznosti srca naći ćemo istinski mir i spokoj, radost i blaženstvo vječnoga života. Isus je sam krotak i ponizan i nudi nam isti put (usp. Zah 9, 9). On nije izabrao put napuhane veličine, nego put služenja drugima. Onaj tko to prepozna, pronaći će potpunu radost (usp Iv 14,11). Bog uvijek otpušta slugu svoga po svojoj riječi u miru (usp. Lk 2,29). Uvjerimo se sami!
Krotkost i poniznost su vrline koje nam pomažu u postizanju svetosti. Samo ponizan čovjek ima osjetljive duhovne uši i čuje šapat Duha Svetoga koji govori Isusovim riječima. On doziva u pamet svaku Isusovu riječ i sve što čuje od Oca i Sina (Iv 14,26). Krotkost i poniznost su vrata kroz koja ulazimo u duhovni život Presvetoga Trojstva. Ulazimo u Isusovo srce. Ulazimo u svetište po krvi janjetovoj da s oduševljenjem proslavimo Oca.
Pater Arek Krasicki, Družba Duha Svetoga, Osijek