O spomendanu sv. Nikole, 6. prosinca 2016., u crkvi sv.Ćirila i Metoda održana je duhovna obnova koju je predvodio vlč. Ivan Jurić, župnik donjogradske župe Preslavnog Imena Marijina. Tema obnove bila je „Iz tame u svjetlo“. Ono koji ovo čitaju, a nisu bili na obnovi, vjerojatno misle da je to samo još jedan vjeronauk u kojem se spominje važnost Isusa Krista u našem životu. Na njihovu radost, u pravu su. Moglo bi se reći da nikada ne može biti previše podsjećanja na ono bitno, nikada previše Njega, nikada previše Ljubavi i mira.
Ovoga puta, uz vlč. Ivana, pružila se prilika poslušati i svjedočanstva trojice mladića iz zajednice Cenacolo. Čuti se moglo, uistinu, svakojakih stvari, ali naglasak nije na pisanju o tome tko su oni bili, što su radili, koliko puta su nešto opljačkali, drogirali se, krali, tukli… Sve ono što bi u nama pobudilo interes za slušanjem. To ne bi bio vrhunac obnove. Naglasak na živoj vjeri, snazi i moći kojoj su predani. Jedna rečenica vlč. Ivana jako je odjeknula, a ona je, zapravo, Isusova utjeha upućena jeruzalemskim ženama: „Ne plačite nada mnom, nego nad sobom i nad djecom svojom.“ Svatko bi se mogao u toj rečenici pronaći. Mnogi kad čuju riječi bivši ovisnik pomisle: „A joj, jadan. Pomogao mu Bog,“ ali zapravo nije jadan, on se spasio. Mi smo ti koji smo jadni. Mi smo ti kojima je teško predati se potpuno Njemu, kojih je sram reći: „Ne mogu, idem na Misu.“ Mi smo ti koji odgađamo ispovijed i zbog toga propuštamo Njega u sv. Misi. Upravo mi smo ti kojima je teško biti sabran 30 minuta u molitvi i koje je sram ići protiv svijeta…
Možda je sve ovo preuveličavanje, ali ti dečki su wow! Pokazali su da žive ono što govore, a to se najbolje moglo vidjeti u njihovom pristupu okupljenim mladima i hrabrom svjedočenju.
Uz spomenute mladiće, također se pružila prilika slušanja svjedočanstva jednog roditelja bivšeg ovisnika. Iako mladi još ne znaju kako je to biti roditelj, vjerojatno bi mnogi bili posramljeni zbog svojih slabosti i strahova glede svjedočenja nakon slušanja tog svjedočanstva. Stati pred nekoliko stotina mladih i pričati o vlastitom djetetu koje je ovisnik lavovski je posao, ali pričati s tolikom ljubavlju i s tolikim mirom… Tog roditelja nije bilo briga što će tko reći, nije ga bilo strah, ni osuda, a ni mišljenja drugih. Doduše, on je uživao. Uživao je u znanju kakvom je osobom postao njegov sin. Upravo je to bit svega. Često imamo priliku čuti kako su čudesni putevi Gospodnji. Uistinu i jesu. Svakoga čeka drugačiji put do Njegovog srca, ali nije bitno kakav je to put koji moramo prijeći, bitno je stići! Bitno je doći iz tame u svjetlo! Nakon prekrasnih svjedočanstava, ostatak vremena proveden je u skrušenom predanju i miru pred Presvetim oltarskim sakramentom. I na samom kraju sve je prisutne posjetio sv. Nikola i podijelio darove. Dakako, ipak smo svi mi Božja djeca!
A tebe, koji ovo čitaš, želim podsjetiti da su djela bitnija od riječi! Odvaži se i budi hrabar! Ako ne znaš odakle bi krenuo, kreni od sebe i s Njim i bit će sve kako treba! Božji blagoslov do sljedećeg vjeronauka.