OSIJEK – “Mnoštvo je pitanja koja se povezuju s našom egzistencijom pa i strah. Nema čovjeka koji nije osjetio strah. Zašto? Progovoriti nam je o tome tako da se oslobodimo i ne bojimo”, kazao je studentski kapelan u Osijeku dr. Arkadiusz Krasicki, CSSp, na početku tribine o temi “Vjera i strah” održane 14. prosinca u Osijeku. O temi su, u dvorani osječkog Poljoprivrednog fakulteta, govorili doc. dr. Krešimir Šimić, profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, i psihijatar dr. Berislav Pašalić. Mjesečnu tribinu za studente, mladež i zainteresirane organizirala je Udruga DUHOS (Duhovnost osječkih studenata), a Duhos band je susret animirao glazbom i pjesmom.
Šimić je uvodno pojasnio kako, s obzirom na suženu znanstvenu ponudu, čovjekovo biće kroz povijest traga za temeljem i smislom svoje egzistencije – traga za Bogom te je, primjerice, filozof Kant pokušao odgovoriti na tri pitanja: o čovjekovoj slobodnoj volji, je li duša besmrtna i postoji li Bog? “Čista umna vjera, prema Kantu, je postulat uma i polazi od pretpostavke kao da Bog postoji, ali ne na način otaca vjere, Abrahamov ili poimanja postojanja živoga Boga. Govoreći o znanstvenim bogotražiteljima sa filozofsko-teološkoga motrišta, Šimić je podsjetio na teze o “filozofijskih vjeri” K. Jaspersa, promišljanjima sv. Augustina, zatim Tome Akvinskog o “vjeri i razumu” uz kojeg je vezano djelo pape Benedikta XVI., E. Husserla o “iskonskoj vjeri”, S. Kierkegaarda (napisao je djelo Strah i drhtanje) i dr. Pojasnivši razliku između fiziološkog straha i anksioznosti (tjeskoba, napetost), psihijatar Pašalić pripomenuo je kako je imao pacijenata s paničnim strahom od, npr. zatvorenih prostora, ali nitko nije tražio pomoć zbog straha od Boga! “U strahu se krvne žile prošire i mi smo spremni pobjeći ili potući se. Takav čovjek se pita što je Bog? I reći će da je svemoguć, stvoritelj, sudac… Mi, na sreću ili na žalost, nemamo izravnog iskustva Boga i tako se stvara prostor za psihologe, psihijatre, sociologe, teologe… koji tumače odakle dolazi vjerovanje čije razumijevanje slijedi uglavnom iz svetih spisa. No, ni to nije homogeno, recimo u monoteističkim religijama neki kažu ‘Isus nije Bog, on je poslanik’ i tu postoji neka “frka”. Običan čovjek, nazovimo ga mali Ivica, nije završio ni teologiju ni psihijatriju, a pita se koji je opis Boga pravi? I razmišlja, u Starom zavjetu Bog je opasan, u Novom je sasvim drukčiji, druži se sa carinicima, prostitutkama – i to je uvid kada površno čitate, a Bog je isti. S druge strane, čovjek je smrtno biće, rodi se bez svoje volje, tjera ga fiziološki softwer, biće je obuzeto egzistencijalnim i traži smisao pitajući se što da tu radim, tko sam, odakle sam, kamo idem? Čovjek se nalazi u egzistencijalnoj “pat-poziciji”, zapravo mat-poziciji, rađajući se bez svoje volje, a u potrazi za smislom nastaje tjeskoba. Čovjek se oslanja na vjeru i na razum. Znanost može štošta objasniti, osim odakle “iz ničega”, može nastati nešto? I slijedi konačan rezultat svih zaključaka: znanost sve rješava, no i dalje (za)ostaje pred činjenicom smrti. Kroz cijelu ljudsku povijest nije nađen um od formata zadovoljan što će umrijeti. Sustav iluzija se lomi i što ćemo sa znanošću? Ne daje odgovor na bitno egzistencijalno pitanje”, prvokativno je promišljao psihijatar te s vjerničkoga motrišta podsjetio na kršćansko poimanje smisla i uz osuvremenjeni vokabular približio nastanak “prvoga straha” opisanog u biblijskom tekstu o grijehu prvih ljudi. “Priča sa Adamom i Evom, koji su imali raj na zemlji i živjeli u “nirvani” bez ikakvih problema, kazuje kako sve žrtvuju zbog drveta spoznaje. Teško je vjerovati da je Bog stvorio budale i “mali Ivica” se pita zašto pametni sve žrtvuju, što im je to trebalo? Teško je sve to razumjeti bez uplitanja sotone i javlja se strah, no to nije običan strah, to je remetilački faktor koji evidentno djeluje na čovjeka. I odgovore na to traži i psihologija s utemeljenjem na vjeri te znanstvena psihijatrija. Zašto podliježemo napasti zla, zašto toliko ratova… mi to ne možemo objasniti. Nacistički zločinci s iznadprosječnim kvocijentom inteligencije (IQ 135, 160) djelom su dokazali da razum nije dovoljan, poremećen ne funkcionira. Čovjek se i dalje pita što je Bog, kakva je to narav i projicira Boga iz vlastitog uma. Tu projekciju su radili i Židovi, pitajući: Jesli li ti koji treba doći? i ubili su Boga jer ih je razočarao. Čovjek nema iskustvo Boga; lijepo mu je što je veće od njega, ograničen je u mogućnosti spoznaje Božje dobrote i ne kaže se bez razloga ‘vjera je dar’. Danas kada kažete da postoji zlo, sotona kao institucija, vi ste smiješni, a zdrava logika govori da nas “nešto” ometa… U znanosti imamo fiziologiju čovjeka… psihijatriju koja govori o super egu ovisnom o okolišnim faktorima, a to je savjest koju, kao pojam, psihijatrija ne priznaje. Sadržaj savjesti odnosi se na moralni zakon, savjest je “organ morala”, ćudoređa i ne da promijeniti mjesto boravišta, uvijek nam nepogrešivo javi kad se napravi nešto loše pa čak i noću budi. Savjest ima “negativne” odrednice, a rezultat je osjećaj krivnje. Što su Adam i Eva osjećali nakon što su jeli sa zabranjenog stabla, krivnju? To isto i mi danas radimo, npr. nećemo ići u crkvu jer je svećenik dosadan… i bježimo od suočavanja s osjećajem krivnje, skrivamo se od Boga jer ga se počinjemo bojati i ne vjerujemo da je Bog tako dobar da može riješiti naš problem. Psihijatrija tu ne može pomoći, nema tablete protiv straha”, zaključio je Pašalić. Progovorilo se i o primjerima u kojima “iskustvo otajstva ljubavi odagnava strah”, a na niz novozavjetnih primjera pokazano je kako čovjekova otvorenost prema Bogu, ljudima i vjeri istjeruje strah. Upitan o utjecaju ljubavi u obitelji na čovjekov rast, specijalist psihijatrije je istaknuo važnost da dijete, koje prima informacije od začeća, raste u sretnoj obitelji gdje se roditelji vole i prihvaćaju dijete pa će, zaključeno je, i dijete biti mirnije, bolje napredovati te će, neovisno o tome tko što svjedoči, dijete već u ranomu djetinjstvu imati stvoren model voljenosti bez straha, “sliku” dobrog nebeskog oca i majke. Naposljetku je rečeno i to da, kada bi političari bolje slušali argumente iskustva ljubavi, ne bi dvojili o duljini rodiljnog dopusta.
Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić