NIKADA NISTE SAMI

7. ožujka 2017.g. kao gosta u sklopu korizmenih seminara ugostili smo velečasnog Dragutina Goričanca, poznatijeg kao vlč. Drageca. Velečasni Dragec pravi je primjer kako životne rane mogu potpuno zacijeliti. Naime, velečasni je seminar započeo pričom o svom djetinjstvu. Već kao dijete u majčinoj utrobi susreo se s velikim izazovom. Šanse da ga majka rodi bile su toliko male da je liječnik odmah rekao kako bi najbolje rješenje bilo pobačaj. Na taj bi način majka preživjela, a ako ga se odluči roditi najvjerojatnije će umrijeti i ona i njezino dijete. I tu je opet Bog djelovao čudesno. Dragecova majka je ipak odlučila roditi, i ne samo da je rodila, već su oboje preživjeli. Od tada vlč. Dragec započinje svoj put. Kao dijete od 8 godina prvi se put susreće s kriminalom, a potom i s pojmom samoubojstva. Kako sam navodi: „Imao sam dva izbora. Ili da nastavim s kriminalom i tako živim, ili da si jednostavno oduzmem život“ . Na svu sreću, vlč. Dragec je na vrijeme shvatio treće rješenje. To rješenje nalazilo se na križu. Uzevši krunicu u ruke, stvari su se počele razjašnjavati i tu je krenulo izlijevanje Božje milosti na Drageca. Osjetio je potrebu da bude bliže ljudima koji su na samim marginama društva. Onima o kojima se ne govori, onima koji nam nisu toliko bitni. Prvi je put razmišljao o onima za koje svi znamo da su to, ali jednostavno to nekako smetnemo s uma. Glavni likovi ostatka njegova života postali su upravo oni – invalidi, prostitutke, ovisnici. Svi oni od kojih je društvo davno odustalo. Osnovavši udrugu Job, njegova se želja polako počela ostvarivati. Uspio je doći do autobusa koji su prilagođeni invalidima. Čak je i položio vozački ispit kako bi ga i sam vozio. To mu je bila jedna od najvećih želja upravo zato što su i oni, kao i svi drugi ljudi, imali potrebu za novim iskustvima , novim mjestima. Ali oni, za razliku od nas, nisu imali priliku. Upravo im je tu priliku velečasni Dragec stvorio. Dao im je do znanja da nisu sami. Nitko nije došao na ovaj svijet da mu bude suđeno jer je drukčiji, da mu bude suđeno jer on ne može živjeti kao ostali, jer mu treba pomoć. Nemojte suditi drugima da ne bude i vama suđeno.
Izdvojila bih misao koju je velečasni spomenuo tijekom seminara koja me se posebno dojmila. Rekao je kako se, s vremena na vrijeme, svi osjećamo usamljenima. Pa čak je i on to osjetio unatoč tome što je dane provodio s dragim ljudima. To se ponekad jednostavno dogodi. Dođete u svoju sobu, sjednete na krevet i pitate se imate li koga. I možda imate milijun problema i baš bi vam dobro došlo da se nekome izjadate, ali nikog nema na vidiku. Koliko god vi pomagali drugima, nitko nije tu da sada pomogne vama. Zapitajte se , jeste li uistinu sami? U tom trenutku kad si je postavio to pitanje, navodi velečasni, mogao je zamisliti Isusa, Mariju, anđele i svece oko njega. Niste sami. Nikada niste sami. Ima li boljeg društva od samoga Isusa? Naravno da nema.
Kao kratak zaključak ovoga susreta mogu izdvojiti nekoliko najbitnijih riječi koje kao da bliješte iz očiju ovog posebnog svećenika koji je svojim primjerom pokazao kako skromnost , inovativnost i istinska vjera itekako žive u Katoličkoj Crkvi:
„ Ponekad je potrebno samo vjerovati. Vjerujte. Čitavim svojim bićem“.
Andrea Krejči