Svadba koja sve začuđuje (Mt 22,1-14)

Evanđeoski odlomak koji govori o kralju i njegovom pozivu uzvanika na svadbu izaziva čuđenje. Kralj je dobar. Daje sve najbolje što ima. Na stolovima nema ništa pokvareno. Sve je vrhunsko. Svatko bi poželio otići na takvu gozbu. To je za kralja bio najsvečaniji trenutak. Izgleda da je pripremio svatove za svoga jedinca. Shvaćate li to?
Što bi nas dakle trebalo začuditi?
Prije svega, čudi me da se uzvanici nisu odazvali. U grčkom tekstu doslovce piše: pozovite pozvane. To znači oni su bili pozvani već otprije, bili su na listi i sve je izgledalo kao da će doći. Međutim, pozvani odbijaju drugi poziv.
Kao drugo, čudi me zašto se nisu odazvali dvaput pozvani jer sve je bilo besplatno? Ti su ljudi našli opravdanje samo da ne dođu. Zašto?
Treća stvar koja me začuđuje je činjenica da Kralj po svojim slugama kao da prisiljava i zle i dobre da uđu u svečanu dvoranu na gozbu iako oni nisu bili prije na popisu.
Četvrti detalj kojemu se čudim je strogost pozivatelja prema čovjeku koji nije imao svečano ruho.
Isus govori ovu prispodobu svećeničkim glavarima i farizejima. To su oni koji su pozvani. Njima je Bog pripremio Božje kraljevstvo. No oni ne žele ući. Odbijaju poziv. Zato njihovo mjesto će zauzeti svi nečisti u njihovim očima. To smo mi. Crkva je pozvana novim pozivom. Ti si pozvan i taj je poziv upućen tebi iznova bez prestanka. U Božjim očima čisti smo. Ostaje još pitanje onog čovjeka bez svečane odjeće. Neki tumače to mjesto da je to čovjek koji je izgubio posvetnu milost. No dobro može i tako, ali kako je ušao na gozbu? Zar ga nisu vidjele kraljeve sluge? Moguće da je to netko od farizeja, netko od onih tko je pokušavao ući na gozbu vlastitim snagama. Možda malo grubo, ali nije primio svečano odijelo. Što je to ruho? Grčki izraz endima najčešće rabi evanđelist Matej. Riječ je o posebnoj odjeći. U Mt 28,3 čitamo o Isusovom uskrsnuću. Upravo tada njegova je odjeća bila bijela poput snijega. Tom čovjeku nedostajala upravo takva odjeća. On se nije obukao u Krista jer ga je odbacio bez želje da ga ikada prizna Gospodinom.
Prepoznajemo da se radi o Bogu Ocu i njegovom Sinu koji pozivaju u vječno zajedništvo. U tom zajedništvu ništa ne gubimo nego sve dobivamo. Sinovljeva svadba započinje Isusovom smrću na križu. Ona se nastavlja na nebu. U mnogim crkvama svećenici će danas propovijedati o euharistiji jer i tako možemo protumačiti ovaj odlomak. Međutim, želja mi je staviti naglasak na zajedništvo koje se itekako povezuje s euharistijom.
Naš je život već sada svadba na zemlji! Da, mnogi će se sada nasmiješiti. Svadba? Moj život? Možda sjediš tako slušaš ili čitaš te riječi i jednostavno ne vjeruješ. Sve se buni u tebi. Da! Naš je život svadba koja nas priprema za vječnu svadbu. Već sada naučimo plesati.
Mnogi se boje zajedništva. Otuđili smo se jedan od drugoga. Izbjegavamo jedni druge. Živimo u strahu iako sve imamo. To je tek čudno! Imamo sve, ali kao da nemamo ništa. Nismo zadovoljni. A sve smo primili u Isusu Kristu. Netko me je upitao: voli li Bog svakog čovjeka? Da! Voli. On želi da se svi spasimo. Zato smo i mi pozvani pozivom. Bog nas toliko ljubi da nas želi prisiliti da uđemo u zajedništvo s njim. Nažalost, mnogi to ne mogu prepoznati. Ne žele. Ali ima onih koji će čak i u zadnjem trenutku prepoznati Božji poziv. Moguće da su sada negdje na raskrižju. Ne znaju kuda bi krenuli. Često osuđujemo takve ljude. A tko zna, možda tvoj susjed, susjeda za koga si mislio da će zauzeti zadnje mjesto u paklu, jer prema tvojem mišljenju ništa ne vrijedi, on će ti otvorit vrata neba. Ne bojmo se zajedništva, ono nas ipak vodi k nebu.
pater Arek Krasicki, CSSp