Ovaj tjedan smo, zajedno s kapelanom Ivanom Begovićem, nastavili razmatrati simboliku Pjesme nad pjesmama. Vulgata nam donosi sljedeći prijevod:
„Usporedio bih te s kobilom u faraonovom zapreku, o bliska si. Lijepa je tvoja čeljust kao obrazi golubice, vrat tvoj kao perle.“
Što to znači – biti blizak? Može li se bliskost pokazati isključivo vanjštinom? Odgovor je lako pronaći ako se zagledamo u vlastitu nutrinu u potrazi za onim što je nama blisko. I već tada znamo kako je blizina pitanje srca. Blizina je temelj svakog istinskog odnosa. Zato je naš Bog – blizak Bog. On je taj koji se bez obzira na situacije koje proživljavamo nalazi ispred i iza nas. Zaprljana haljina Jaganjca Božjeg je garancija Njegove blizine i ljubavi. Što još želimo od Njega kako bismo ga priznali kao bliskog, kao Emanuela koji je Bog s nama? Zaručnik svoju zaručnicu uspoređuje s golubom. Slika goluba prisutna je u mnogim događajima u Svetom Pismu. Golub je simbol stida i nevinosti te upućuje na to da zaručnica, ali i svaki čovjek, u sebi skriva veliko blago. Stvoreni smo od Boga i na Njegovu sliku. To je zalog vrijednosti svakog života i čovjeka. Otuda polazi pitanje čistoće. Čistoće srca i tijela kao hrama Duha Svetoga. Danas, kad se sve veći broj mladih opredjeljuje za življenje čistoće, predbračna čistoća postaje goruća tema svih krugova. Neki s podsmijehom pristupaju toj temi, deklarirajući mlade koji se odluče na takvo što kao srednjovjekovne, zatucane i pristaše vjerskog fanatizma. Optužuju Crkvu da se protivi svemu što je tjelesno i ljudsko. Ipak, istina je drugačija. Crkva ne izmišlja vlastita učenja, već slijedeći put Isusa Krista pristupa svakodnevnim ljudskim pitanjima s perspektive Božjeg nauma. Dovoljno je posegnuti za prvom stranicom Biblije gdje sam Stvoritelj ljudima daje prvi zadatak : „…Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite.“ (Knjiga Postanka 1, 28). Bog ne traži prvo od čovjeka da bude uspješan, redovan u dolascima na vjeronauk. Ne, Bog nas poziva da budemo otvoreni nastavku njegovog stvarateljskog djela. Božji stvarateljski naum najbolje se očituje u sakramentu braka. Brak je najbliži prikaz Božje ljubavi Presvetog Trojstva. Tako dvoje ljudi, u sakramentu braku kod spolnog sjedinjenja i otvorenosti ka životu, sudjeluju u stvarateljskom naumu. Zato brak postaje valjan u onom trenutku kad je konzumiran. Pogrešno bi bilo zaključiti da je onda sakrament tek puki običaj. Dapače, sakrament i tjelesno sjedinjenje ne isključuju jedno drugo, već međusobno zavise. Bez sakramenta nema blagoslova koji je potreban, jer ljudska ljubav nije potpuna i zato treba Božju intervenciju za svoje upotpunjenje. Sjedinjenje u sakramentu braka dobiva jednu sasvim drugačiju dimenziju; bez potrebe za uputama iz kojekakvih rubrika, bez potrebe za skrivanjem, bez osjećaja straha i krivnje, bez žaljena. Ako ljubimo na takav način, imamo sve adute. Ljubav je vječna, a užitak prolazan. Upravo zato hodanje u čistoći otvara nam priliku istinskog i objektivnog pristupa drugoj osobi. Omogućuje nam da se doista upoznamo i pripremimo za odvažan korak naprijed. To je pustolovina u kojoj još na početku stavljamo vlastite želje u neki drugi plan i na taj način polazimo u školu žrtve, da bi kasnije iz trnja koje nas ponekad bode procvale divne ruže.
Iva Jurčević