Na ovotjednom vjeronauku nastavili smo razmatrati značenje stihova Pjesme nad pjesmama i to sljedeći dio:
„Gle, kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa, imaš oči kao golubica.“
Pj 1, 15
Vulgata nam donosi malo drugačiji prijevod, te umjesto riječi prijateljice moja stoji napisano najdraža moja. Najdraži je onaj prema kojem osjećamo ljubav i istinsku privrženost. Vidljivo je kako ovdje zaručnik obasipa svoju zaručnicu epitetima. Svaki čovjek ima istinsku čežnju u sebi biti prepoznat i priznat kao lijep, kako izvana, tako i iznutra. Iako se naša ljepota očituje već u činjenici da smo stvoreni na Božju sliku, potrebno nam je priznanje te druge osobe, baš kao što je i Presveto Trojstvo slika te trajne potvrde Oca, Sina i Duha Svetoga.
Iako se ponekad mogu činiti sladunjavima, komplimenti su oni koji održavaju potvrdu drugoga živom. Oni su vatra koja pridonosi trajnosti veze, zajednice i braka. Znati davati komplimente znači znati prepoznavati one dobre strane našeg bližnjeg, imati oči i srce za njegove kvalitete koje su također Božji dar. Često se događa kako smo za takav korak odvažni jedino na početku bilo kakvog poznanstva i ulaska u zajedništvo. Kao da nas početni zanos emocija više potiče na lijepe riječi, geste i veće zalaganje. Međutim, što kada emocije ustupe mjesto pravoj ljubavi? Zašto se nakon nekog vremena uspavamo i prepustimo rutinskom življenju? Potreba za potvrđivanjem je stalna, a češće se primjećuje kod žena koje imaju sposobnost svako toliko provjeriti muškarca pitanjem: „Voliš li me?“ To možemo pripisati njihovoj nježnosti ili pak izravnom pristupu istini. Pitate li se zašto je to tako? Ljubiti je stalan posao, to je djelatnost koja iziskuje neprestani angažman. Nema pauze, godišnjeg odmora ili slobodnog vikenda. Zato je toliko i teško. Ipak, takva ljubav jamstvo je uspješne veze, braka i zajednice. Zakažemo li u tom dokazivanju i neprestanom zalaganju, postoji opasnost praznog srca. Ako tu prazninu ne ispuniš ti, ispunit će je netko drugi. Ako u srcu nema Boga, ima svega ostalog. Ljudsko srce ne može biti prazno! Međutim, ovaj poticaj o angažiranosti ne budi samo zaspale momke, već se odnosi i na djevojke. „Završilo je vrijeme kad on osvaja nju. Cure, ako ćete čekati, onda ćete čekati dugo,“ rekao je sveučilišni kapelan pater Arek. Današnji se muškarci teško pokreću. Nedostaje nam vitezova! Je li to zbog straha od odbijanja? Vjerojatno. Međutim, i to je dio procesa u kojem rastemo i učimo ljubiti. Treba se razočarati i znati nastaviti dalje. To je proces u kojem nema mjesta dugotrajnom očaju, uspavanosti i statičnosti. Pater Arek slikovito objašnjava ovakvu dijagnozu: „Imamo djevojku i pet potencijalnih kandidata koji već pet mjeseci razmišljaju o načinu na koji joj prići; hodaju od svećenika do prijatelja, tražeći najbolji savjet za pristup. Nedugo nakon toga, na opće iznenađenje prisutnih, ta se djevojka pojavi s nekim šestim, a prethodni se čude kako je taj uspio.“ Tajna je u tome da je jednostavno pristupio. Mi ljudi, nosimo u sebi velik strah od odbačenosti. Uvijek postoji rizik i mogućnost neuspjeha, ali u tome je bit. Isto vrijedi i za djevojke koje često ostavljaju dojam nepristupačnosti, očekujući neograničeno zalaganje s druge strane.
Ipak, važno je upozoriti na opasnost robovanja potvrđivanju od strane drugih. Moguće je da taj drugi ponekad doista zakaže u prepoznavanju i priznavanju naših vrlina, ali to ne smije postati naša opsesija. Origen razlučuje razlog zašto se riječi lijepa si ponavljaju u dva navrata. Prvi put se riječi odnose na potvrdu drugih ljudi. Drugo ponavljanje je trajna potvrda, zajamčena time što smo Božje djelo. Lijepi smo, vrijedni i nosimo vrline čak i onda kada ne postoji onaj drugi tko bi nam to potvrdio. Oči golubice simbolika su očiju koje vide uz pomoć Duha Svetoga koji otkriva dušu drugoga, ustupajući mjesto Božjoj istini, a ne našoj. Imati oči poput golubice znači imati Božji, pročišćeni i istiniti pogled na našu sadašnju ili buduću vezu. Oči golubice naša su prilika da okrenemo drugi list ili započnemo neku sasvim novu priču. Naša je radost ako ustupimo mjesto Božjoj Providnosti.
Iva Jurčević