Imati srce poput Isusova Srca (Hoš 11,1.3-9)

Svaki se roditelj sjeća otmjenih trenutaka sa svojom djecom. Dosta je tu bilo zagrljaja i poljubaca. Sigurno mama i tata sjećaju se prvih koraka svojeg djeteta, kada ste uzeli svoju kćer ili sina i stavili na svoja stopala. Zajedno ste koračali. Učili ste njih hodati. Bili ste oduševljeni svakim slijedećim korakom vaše djece. Kasnije dječja nevinost pretvorila se u pubertet. Sigurno na samu pomisao sjećate se munjevitih dana. Tada je bilo najkritičnije. Mislili ste da nećete uspjeti i da je sve gotovo i da će vam srce otkazati. Sjećate li se što ste tada radili s vašom djecom? Vaša se roditeljska zrelost mjeri upravo po vašoj ljubavi i mudrosti. Tada ste s njima razgovarali u ljubavi. Sine, kćeri ti znaš da te volim, reci mi što se to s tobom odgađa? Hoćeš li da moje srce pukne?
O tome govori prorok Hoše. Govori o Božjoj ljubavi prema Izraelcima ali i nama. On govori o tome da Bog ima uzavrelo srce koje se uznemiruje. Zašto? Zbog djece. Prvo kaže da je držao svakoga čovjeka za ruke kako bi ga naučio hodati, ali on ga nije spoznao. Potom kada je čovjek narastao i ušao u pubertet, privlačio ga sebi konopcima ljubavi. Davao mu jesti, otvarao usta. Ali čovjek je odbacio Boga. Zato njegovo Srce mora puknuti. Iz njegova Srca mora poteći krv.
Sjetite se Isusa koji sjedi na maslinskom brdu i plače. On zna da za par dana Izraelci će ga ubiti. On zna da ti ljudi koji su ga pozdravljali, bacali su se preda nj oni će ga razapeti. Isus proročki plače jer Jeruzalem nije prepoznao vrijeme svojega pohoda.
Priznam da kada gledam Isusa koji plače zbog okorjelosti ljudskoga srca, poželim imati Isusovo srce. Kakvo je to srce? To je srce koje vidi one koji će ga uskoro odbacit i ubiti, one koji će ga mučiti van ljudski, i to srce gleda i plače zbog ljudske bijede. To srce ne prijeti, nego plače nad ljudskim grijehom i nad tim što je sljepoća učinila s čovjekom. Kako je moguće da čovjek odbacuje ljubav Boga koji je postao čovjekom? On sam je rekao da je donio milost ljudima, donio je spasenje, a čovjek ga odbacuje i još govori on je poludio – izvan sebe je.
Priznam da ja nemam takvo srce. Često kada me ljudi sude, ogovaraju, napadaju, moje srce ne plače nad slaboćom tih ljudi nego govori ja ih ne volim, ne želim biti s njima. Gledam moju braću kršćane koji bacaju jedan na drugoga pljuvačku ogovaranja, ismijavanja, podvaljivanja, braću koja ni za stolom ne mogu si otpustiti ismijavanje i ruganje drugima, onda zaključujem da naša srca nisu poput Isusova Srca.
Pogledajmo Isusovo Srce. Isus prije svoje smrti viseći na križu izgovara samo jednu rečenicu. On gleda sve one koji ga napadaju, udaraju, klevetanju, osuđuju i govori Oče oprosti im jer ne znaju što čine. Oprosti im Oče iako oni me ubijaju i rade najveću po grešku u povijesti svijeta ti im oprosti jer ne znaju što rade.
Kakvo je to Srce koje u najgorem za sebe trenutku, kada bi svi psovali i ubijali, to srce izlijeva ljubav i oproštenje. Sveti Bonaventura kaže da krv i voda iz Isusova Srca izvire poput biblijskih rijeka u edenskom vrtu koje su navodnjavale cijeli svijet. To je tako srce koje ljubi i prašta.
Traži da tvoje srce bude poput Isusova Srca. Tada kada si odbačen, pa čak i od najbližih, tvoje srce zaplače, ali ne zato što je ljutito nego zato što taj drugi ne prepoznaje tvoju ljubav. Neka se tvoje srce čudi da ljudi kojima pružaš ljubav jednostavno tu ljubav odbacuju. Isusovo srce nikoga ne osuđuje na pakao ili prigovara jezikom mržnje ili ismijeva se te podvaljuje neukusne šale. Srce Isusovo kada vidi da ga ljudi odbacuju jednostavno zaplače zbog ljubavi i želje da se drugi njemu obrate.