O kruhu i kukanju (Iv 6,24-35)

Jeste li se ikada zapitali zašto svatko, na svoj način, kuka? Stalno nešto tražimo, ali to ne nalazimo. Recept je samo jedan. Svaki kršćanin treba zavapiti Isusu: Gospodine daj nam uvijek toga kruha. Naš najveći problem je u tome što teško prepoznajmo taj kruh. Mi stvaramo svoj kruh koji je tvrd i na kojem možemo polomiti zube.
Dok su Izraelci izlazili iz Egipta koji im je predstavljao kuću ropstva, mjesto iz kojeg Bog želi izvesti svoj narod da uživa u slobodi, osjećali su se izgubljeno. Bog im želi darovati slobodu, ali oni se svojim gunđanjem protiv Boga i Mojsija žele vratiti u Egipat, mjesto s kojeg je Bog poželio otići zajedno sa svojim narodom. Bog njima kaže: tu vam nije dobro, a oni: ma ne, tu nam je dobro. Bog im kaže: želim vašu slobodu i radost, a oni: naša najveća sloboda i radost su lonci s komadima mesa i luk. Bog im kaže: poslušajte me, ja ću vas nahraniti, a oni kažu: ne, mi znamo bolje kuhati u Egiptu. Zanimljivo je to da čovjek odbacuje Božju ponudu. Iako možda u dubini drži Božju ponudu potpunom i najboljom, ipak se odlučuje protiv Boga. Tvoj plan Gospodine je idealan, ali ja imam bolji. Ja znam bolje što mi treba. Ovo je igra samo na kratke staze. Kad-tad presuši nesavršeni ljudski izvor. Tada se pojavljuju ljutite zmije koje smrtonosno grizu. Tako su iskustvo proživjeli Izraelci u pustinji. Mimo toga Gospodin ih hrani mesom i kruhom. On ne ostavlja čovjeka i tada kada on odbija Božju ponudu. Na cijeli izraelski tabor pale su na večer prepelice, a ujutro rosa.
Prepelice i mana, meso i kruh, zar nam to ništa ne govori? U kruhu se skriva tijelo. U posvećenoj hostiji skriva se Kristovo tijelo. Krist je kruh koji je sišao s neba. Shvaćate li? Sam Bog tako se brine za ljude da im šalje kruh s neba. Govori: uzmite i jedite! Čovječe kako možeš odbiti takvu ponudu?
Kristovo tijelo je poput rose. Rosa se uvijek povezuje s blagoslovom i s Božjom prisutnošću. Tu gdje je rosa, tu je Bog (usp. Post 27,28; Pnz 33,13). Upravo vrhunac blagoslova koji pada poput kiše nalazi se u Crkvi jer tu je to mjesto gdje nebo dotiče zemlju.
Možda još uvijek dvojiš: hoću li primiti kruh koji s neba silazi ili ću se radije truditi oko svojega kruha. Mnogi hodaju tužni iako imaju svega u izobilju. Mnogi žele odmoriti, ali ne uspijevaju i stalno su umorni. Mnogi pokušavaju nasititi svoje želudce, ali sve više su gladni. Što još Bog mora učiniti da mu ljudi povjeruju kako je on kruh života koji je sišao s neba?
Mi smo takvi da kad bi nam Bog na nebu napisao: ovo je moje tijelo koje blaguješ pod svakom misom, ne bismo povjerovali. Zapitaj se iznova odakle dolazi sve to što proživljavaš i s čim ti je najteže. Često dođemo pred Isusa misleći: a nešto ću njemu reći reda radi jer tako spada. Mislimo da ako se prekrižimo i izgovorimo molitvu da je to sve. Isus želi ući potpuno u tvoje srce. Zato je postao kruhom. Samo kruh može proniknuti u tvoje tijelo. Svaki post o kruhu i vodi podsjeća nas na to i dovodi pred Isusa prisutna u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
Psalam 119 govori da oni koji traže Gospodina ne trpe oskudice. Svatko tko traga za kruhom koji je sišao s neba ne trpi oskudicu. Nalazi ono što je tražio. Tada prestaje gunđanje i kukanje.
pAK