2) Susret s Gospodinom
Valja se međutim uvijek iznova pitati: „Kako ići u susret Gospodinu? Što je potrebno kako bih ogao sresti Gospodina? Kako treba pripremiti srce za taj susret?“ Papa Franjo na jednom mjestu kaže: „Ako idemo u susret Gospodinu, onda ga možemo sresti. U susretu nas očekuju iznenađenjâ, jer je On Gospodin iznenađenjâ. Ni Gospodin ne stoji; ja idem prema Njemu, a On prema meni; a kad se sretnemo, iznenadim se jer vidim da me on tražio, prije nego sam ja počeo tražiti njega“.
Veliko je iznenađenje to da nam Gospodin prvi kreće u susret. On nas prvi traži, uvijek je prvi. On započinje hod kako bi nas našao. Tako je bilo i s Petrom i Pavlom, s rimskim satnikom, Samarijankom, Zakejom. Gospodin nam uvijek prethodi, prvi se pokreće; mi učinimo jedan korak, a On deset. Uvijek. Ne umara se u obilju svoje milosti, ljubavi i nježnosti, kako bi nas našao. Katkada i po malim, svakodnevnim stvarima. „Naš je Bog pun iznenađenja: traži nas, čeka, a od nas traži mali korak dobre volje. Dostatna je želja da ga sretnemo, a zatim, On će nam pomoći. Gospodin će nas pratiti tijekom našega života. Često će vidjeti kako se od Njega udaljavamo, a On čeka kao što otac čeka rasipnog sina“.
Kakvi trebamo biti da bismo susreli Gospodina? Bog nam, dakle, uvijek iznova ide u susret na našim životnim putevima. A što je nama činiti kako bi ga brže i lakše sreli, prepoznali u našem životu? Kakvi moramo biti da bi nas Bog susreo, odnosno da bismo mi susreli njega? Jednostavno: moramo biti jednostavnog, poniznog, upravo djetinjeg duha. Ne tako davno, proslavili smo Božić. Bog je postao dijete, a i mi smo pozvani postati i uvijek iznova postajati djeca Božja. To smo već postali krštenjem. Ali uvijek iznova moramo nastojati biti kao djeca, biti kao dijete. Sjetimo se Isusovih riječi svojim učenicima: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko“. Ili na drugom mjestu: „Pustite dječicu neka dolaze k meni, takvih je kraljevstvo nebesko.“
Biti kao dijete nipošto ne znači biti djetinjast i ostati djetinjast, ne znači neodgovornost i nezainteresiranost, nego znači ponovno postati kao dijete, sličan djetetu, u smislu osobina koje ima dijete, a koje je osobito imao Isus: čistoća, nevinost, jednostavnost, pa i naivnost, bezazlenost, dobrohotnost, otvorenost drugima i svakom novom danu, životu, radoznalost, istraživanje, iskrenost, autentičnost, sklad misli, riječi i djela, smisao za zajedništvo, sposobnost ljubiti i biti ljubljen.
Dječje srce za Isusa je bilo izvor iskrenosti, iskrene radosti, radoznalosti, jednostavnosti, čistoće i posvemašnje predanosti. Dijete je iskreno, naivno i nevino, neiskvareno i nepokvareno (barem do onog trena dok ga mi odrasli i svijet odraslih vrlo brzo ne pokvarimo). Dijete je krhko, maleno, siromašno, ono nema ništa drugo, nego otvoreno srce, nije opterećeno teretom posjedovanja, zgrtanja. Dijete je otvorenih ruku i srca da primi dar. Stoga Isus, koji je i sam bio i ostao dijete Božje, sin Božji, ukazuje kako je preduvjet za postizanje raja odnosno kraljevstva nebeskog, jednostavno biti kao dijete, imati osobine djeteta.
Biti kao dijete znači i za nas odrasle, iznova otkriti izgubljenu dobrohotnost, jednostavnost, sposobnost radovanja koju imaju osobito djeca, pa i bezazlenosti i naivnosti. Možda smo postali previše ozbiljni, pa i neiskreni, možda nam je život i životno iskustvo nanijelo čitav niz slojeva, maski, uloga, možda smo se pokvarili i iskvarili, postali nesposobni za iskreno radovanje, za zajedništvo, za ljubav, za dobrotu. Nismo imuni na opasnost da postanemo licemjerni, dvolični, pokvareni, neiskreni, neautentični i nevjerodostojni, prijetvorni, lažni, da nosimo razne maske kroz život prema potrebi, da nam život postane poput teatra u kojem smo mi ljudi glumci koji s vremena na vrijeme mijenjaju maske pa sa slabima stavljamo masku jakoga, s jakima staviti masku simpatičnoga, s vladajućima staviti masku poslušnoga i pokornoga. Opasnost postoji za nas odrasle da izgubimo onu iskonsku nevinost i dobrohotnost duše, da postanemo okrutni, sebični, previše ozbiljni, cinični, isplanirani, samodostatni, usmjereni samo na sebe i svoje interese, zatvoreni u svoje male svjetove i planete, poput onih odraslih ljudi iz Malog princa, odraslih važnih i bitnih ljudi (a zapravo duboko osamljenih i nesretnih) koje je i mali princ susretao na svom putovanju planetima. Opasnost da postanemo materijalisti, da postanemo zarobljeni izvanjskim, materijalnim, ugledom i izgledom, a onda i nesposobni za iskrenu unutarnju radost, dobrotu, ljubav, zajedništvo. Opasnost da postanemo zatvoreni u sebe, nesposobni ljubiti i biti ljubljeni.
No, dok god smo živi, nije kasno, nije kasno postati kao dijete. Zato Isus i poziva: „Obratite se i postanite kao djeca, jer takvih je kraljevstvo Božje“. Pa makar po ljudskim mjerilima ispali naivni, nesnalažljivi, nesposobni, makar zbog toga i pretrpjeli, makar u očima ljudi i svijeta ispali naivci i nesposobni, makar bili i gubitnici u svijetu, isplati se obratiti se i iznova postati kao dijete. Isplati se jer to je Božji put, put koji na duge staze ima budućnost i blagoslov. Isus je pozivao svoje učenike da promijene životno shvaćanje i da postanu kao djeca koja su jednostavna i otvorena, koja ne posjeduju, nego ovise o drugima, sve primaju kao dar. Ako itko na svijetu ima pravo Isusu pristupiti, onda su to djeca koja to čine spontano, jednostavno i čisto.
U kraljevstvo Božje moći ćemo uči samo ako iznova postanemo svjesni svoje malenosti, krhkosti, ništavnosti, ali i istovremeno otvoreni da sve primimo iz Božje ruke, ako iznova postanemo maleni, bezazleni, dobrohotni, jednostavni, otvoreni životu i drugima, sposobni za ljubav i zajedništvo. Dječje srce je otvoreno i nevino. I zato je važno ponovno otkriti to maleno, krhko, jednostavno, Bogu milo srce koje je put ka nebu, tj. put za susret s Gospodinom. Nova godina pred nama je prilika otkriti i uvijek iznova otkrivati ono djetinje u nama: sposobnost za zajedništvo, za biti zajedno, za iskrenost, za dobrohotnost prema svakom, za igru i djetinju iskrenu zaigranost, za radovanje životu, zahvaljujući Bogu, jer sve što imamo i jesmo veliki je dar Boga Oca nama njegovoj djeci njegovoj.
Vlč. Davor Vuković