3) Gdje možemo i kako susresti Gospodina?
A gdje se to Bog javlja? Gdje ga možemo susresti? Evo nekih mjesta i načina gdje i kako možemo susresti Gospodina.
Susret s Gospodinom u srcu, u vlastitoj nutrini, u pažljivom osluškivanju glasa savjesti. Bog nam progovara kroz našu nutrinu, Bog se zapravo cijelo vrijeme nalazi u nama, u najdubljim prostorima našeg bića, naše duše i tijela. Sv. Augustin nakon obraćenja je u svojim Ispovijestima zapisao: „Bože, svugdje sam te tražio, ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe. Ti si mi zapravo bio intimniji od moje intime i više od moga najvišega dijela, tako da si bio preda mnom; a ja sam, međutim, bio daleko od sebe i nisam se uspijevao naći, a još sam manje nalazio tebe“. I na drugom mjestu: “Stvorio si nas za sebe i nemirno je srce naše dok ne počine u tebi.”
Vlastita nutrina, srce, savjest, duša je, dakle, mjesto susreta s Bogom. No, važno je da i mi budemo pri sebi, a ne kao sv. Augustin prije obraćenja, nesvjesni sebe ili izvan sebe, tada ni Boga ne možemo susresti. Kada Boga potražimo u dubini svog bića, onda je važan i razgovor s njim, a to je upravo molitva. Važno mjesto ima susret s Bogom u osobnoj molitvi, u svakodnevnoj osobnoj molitvi, gdje Bogu zahvaljujem, izručujem svoje biće, izričem prošnje, ali prije svega zahvaljujem. Zahvala i zahvaljivanje najdublji su izričaj molitve jer Bog zna što nam je potrebno i prije nego za zatražimo.
Bog se javlja i u tišini i šutnji. Ponekad mislimo da stalno nešto Bogu moramo govoriti, no i šutnja je važna da Bog progovori. I šutnja je molitva. I Isus nas poučava: „Kad molite ne blebećite kao pogani misleći da će s mnoštvom riječi postići uslišanje“. Ta zna Gospodin što nam je potrebno i prije nego zaištemo. Zato je važno zahvaljivanje, a onda i šutnja, tišina. U šutnji i tišini onda može i progovoriti Božji glas u našoj nutrini. Zato je važno svjesno odvojiti vrijeme za tišinu i šutnju, pogasiti svjesno sve uređaje oko sebe, sve moguće ekrane i mreže, mobitele, ‘fejsbuke’, instagrame i televiziju; svjesno se isključiti iz svijeta i iz svjetskih društvenih mreža kako bi se mogli priključiti na Božji svijet i na Božju mrežu, kako bi mogli čuti njegov glas, čuti i osjetiti ga u miru i tišini.
Susret s Gospodinom u Crkvi, u sakramentima. Sjetimo se, Crkva nije tek nekakva ljudska organizacija. Crkva je Tijelo Kristovo, ona je Božja i božanska i Bog govori i u svojoj Crkvi. Crkva je, dakako, i ljudska, uz Boga Crkvu činimo i mi ljudi, vjernici, a gdje su ljudi tu su i grijesi i propusti. Tako nam se može nekad činiti da nam ne treba Crkva, da možemo bez nje do Boga, pogotovo kada vidimo grijehe nas ljudi u Crkvi, vjernika i svećenika. No, znajmo da je Crkva prije svega Božja i Kristova, znajmo da smo svi mi Crkva već po krštenju i znajmo da u toj Crkvi, unatoč grijesima i propustima službenika, svećenika i vjernika, da u toj Crkvi na otajstven način boravi i progovora sam Bog.
Bog je osobito prisutan u svojoj Crkvi po živoj Božjoj Riječi koja se naviješta i tumači, po Svetom pismu, te po sakramentima, osobito po euharistiji i svetoj ispovijedi. Zato je važno mjesto susreta s Gospodinom u euharistiji. Osobitu važnost ima nedjeljna sveta misa, odnosno nedjeljna euharistija gdje svi zajedno u župnoj zajednici s ostalom braćom i sestrama, svi zajedno iznad svakog elitizma i izdvajanja slavimo jednog Gospodina, gdje slušamo Riječ Božju i slavimo žrtvu Kristovo i blagujemo Tijelo Kristovo. Nedjelja euharistija je nezamjenjiva u kršćanskoj duhovnosti, ona je vrhunac vjerničkog života i ništa ne smije niti može zamijeniti nedjeljnu misu. Zapravo sve treba prema njoj voditi; i naše pobožnosti, susreti utorkom, klanjanja i molitve, sve treba voditi nedjeljnoj euharistiji. Pa makar svećenik bio star ili dosadan, makar zbor loše pjevao, makar je crkva hladna ili zabačena, makar mi se ne sviđaju baš svi koji dolaze u Crkvu, unatoč tomu, nedjeljna sveta misa je mjesto susreta sa Uskrslim Kristom. Tamo susrećemo živoga Boga i blagujemo njegovu riječ i njegovo Tijelo!
Susret s Gospodinom u monotoniji svakodnevice. No, Bog se javlja i u monotoniji svakodnevnice, u monotoniji svakodnevnog, običnog života. Poslušajmo primjer iz Biblije, susret Ilije i Gospodina. „Glas reče Iliji: „Iziđi i stani u gori pred Gospodina. Evo Gospodin upravo prolazi.“ Pred Gospodinom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru. Poslije olujnog vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potresu, a poslije potresa bio je oganj, ali Gospodin nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu. Tada mu progovori glas i reče: „Što ćeš ovdje, Ilija?“
Svaka nam riječ ovdje govori. Što je Ilija čuo? Kao prvo, šapat. Istina je da je Bog znao govoriti i kroz gromove (na Sinaju) i kroz silne znakove (prijelaz preko Crvenog mora), ali je ponajviše progovarao ljudskom srcu u tišini. Takav je bio poziv Mojsija, takav je bio izbor Davida. U tišini je Marija izrekla svoj “Neka mi bude”. U tišini i samoći umiranja na križu te u tišini jutarnje zore uskrsnuća Krist nas je spasio. Šapat je Božja ljubav, Božja nježnost, Božje spasenje koje nastaje i rađa se u srcu.
Kakav je lahor Ilija čuo? Bio je to šapat laganog lahora. Laganog i nenasilnog. Laganog koji čeka pravi trenutak, koji ne vrši nasilje nad ljudskom slobodom. Kao kad majka nastoji ne uplašiti svoje dojenče nekim naglim pokretima, kao što ga umiruje laganim njihanjem i milovanjima, tako je Bog nježan prema nama. Pomislimo, u ona Ilijina “tvrda” vremena evo slike Boga koji lagano postupa!
Božji je lahor konačno bio blag. Ne sudi Bog čovjeka po nesmiljenoj pravednosti, nego po svojoj blagosti i po svojoj ljubavi. Koliko li je puta Isus pokazao svoju blagost i svoju strpljivost prema javnim grešnicima, pa i prema svojim apostolima u njihovim ljudskim slabostima!
Može Bog nastupati i u ognju i u potresu i u vihoru. On radije izabire lahor. Jer sve što je strašno, ima svoje djelovanje dok traje prijetnja. Naprotiv, ono što osvaja blagošću lahora ostaje. Božji je nastup “šapat laganog i blagog lahora”. Tamo se susreće Bog, tamo odjekuje njegov glas, pun blagosti i nježnosti.
Ponekad smo u kušnji da Boga tražimo isključivo tamo gdje je nešto izvanredno, gdje je određeno vjersko i religiozno uzbuđenje, senzacija, gdje su nam emocije dotaknute, tamo gdje se događa nešto snažno što mi potresa osjećaje, poput snažnog i olujnog vihora, ili silnog ognja, tamo gdje se osjećam dobro, gdje mi je lijepo. U kušnji smo isključivo tamo tražiti Boga, zaboravljajući da se On najčešće javlja u „šapatu blagog i laganog lahora“, u neznatnosti, u tišini, u običnosti svakodnevnog života, pa i u dosadnoj monotoniji svakodnevice.
O vrijednosti monotonije piše zanimljivo sestra Faustina Kowalska u svom Dnevniku: „O sivi i monotoni živote, koliko li je blaga u tebi. Nijedan sat nije nalik drugome; kada sve promatram okom vjere nestaje i sivilo i monotonija. Milost koju primam u jednom satu neće se ponoviti u sljedećem. Bit će mi dana milost i u drugom satu, ali ne više ona ista. Vrijeme prolazi i nikad se ne vraća. Što u sebi zadrži nikad se neće promijeniti, a milost Božja uvijek nova je i svakim satom i danom dolazi svježa i bistra.“ Kada se okom vjere promatra, običnost i svakodnevica, kada se promatra okom i srcem vjere, pogledom vjere, tada nestaje dosada i monotonija. Jednako tako, tamo gdje nema vjere i unutarnjeg mira, tada nisu dovoljni ni najuzbudljiviji događaji i podražaji, ni uzbudljivi susreti, ni najintenzivnija – pa i duhovna iskustva i podražaji; nisu dovoljni, nego uvijek treba još, treba intenzivnije, i u konačnici srce ostaje prazno, bez unutarnjem mira i spokoja. Primjerice, nema tih adventskih i božićnih lampica, izvanjskog sjaja i blještavila, nema tih koncerata, jela i pila, poklona i darova koji mogu zamijeniti susret sa živim Bogom i živim čovjekom, koji mogu zamijeniti božju i ljudsku ljubav, zajedništvo s bogom i naše međusobno zajedništvo, koji mogu zamijeniti unutarnji mir i radost.
Sjetimo se Isusa: mase ljudi ga slijede, kliču mu dok čini čudesa, izvanredna djela, dok umnaža kruh, tisuće idu za njim, a onda kada je uslijedio govor o križu, o muci, o blagovanju njegova tijela, tada otpadaju mnogi, pa pita čak i najbliže učenike, apostole: „Da ne kanite i vi otići?“ Valja stoga imati na umu da se Boga susreće prije svega u običnosti, u svakodnevnici, u redovitosti života, pa i u monotoniji svakodnevnice, pa i u onom ružnom, čak i odbojnom, u križu, u patnji, pa čak i u umiranju. Sam Bog je uzeo križ, patnju pa i samu smrt, a ne ljudsku slavu i ugodu.
Sveti Ivan od Križa kaže: „Ljubav se ne sastoji u proživljavanju snažnih osjećaja, nego u velikoj golotinji i velikoj patnji iz ljubavi prema Ljubljenome.“ Pitanje je, dakako, koliko smo mi suvremeni ljudi spremni na patnju, križ, strpljivost, ustrajnost, pa i onda kada Bog naizgled šuti, kada je naizgled odsutan. I u Novoj godini, Boga ćeš susresti – i tada možda najdublje – u križu, u boli, u patnji, u nevoljama koje će ti život donijeti, ne tek u slavlju i emocijama, u užitku i veseljima, nego i u tišini, u šutnji, u šutnji križa, kada se čini da sve šuti i da ništa ne govori, da Boga nema ili da se udaljio, tada ćeš otkriti Boga koji ti dolazi u susret, Boga koji te neizmjerno ljubi i koji želi podijeliti s tobom tvoju bol, ponijeti s tobom tvoj križ.
Susret s Gospodinom u bližnjima. Gdje još možemo susresti Gospodina u Novoj godini? U drugim ljudima, bližnjima u bratu čovjeku, u ljudima koje susrećemo na našem životnom putu. Sv. Ivan apostol i evanđelist kaže: „Tko ljubi Boga, a ne ljubi brata, lažac je. Kako možeš reći da ljubiš Boga koga ne vidiš, a ne ljubiš ili mrziš brata svoga kojeg vidiš?“ Mjesto, dakle, gdje Boga možemo susreti su drugi, bližnji. Susret s Bogom je u drugima, u ljudima, osobito u onima na rubu, potlačenima, siromašnima, izoliranima, slabima, bolesnima, napuštenima. Sjetimo se Isusovih riječi: „Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste“. Ili kada mu govore u sceni posljednjeg suda pravednici: „A kad smo te to susreli Gospodine?“ Isus odgovara: „Bio sam gladan i dadoste mi jesti, bio sam zatvoren i pohodili ste me, bio sam stranac i primili ste me, bio sam gol i obukli ste me, bio sam bolestan i posjetili ste me“. Možemo dodati: „Bio sam star, nemoćan, napušten, siromašan, odbačen, usamljen, izgubljen, i pokazali ste mi dobrotu, pažnju, ljubav i milosrđe.“ Zapamtimo: što god učinimo dobro jednom od ljudi, osobito onima najpotrebnijima, Isusu smo učinili. Moj bližnji je, dakle, svaki čovjek, muškarac, žena, dijete, svaka osoba koju susrećem na svom životnom putu. Moji bližnji su mjesto susreta s Bogom, osobito oni maleni, potrebiti, bolesni, ljudski gledano i u očima svijeta neutjecajni, slabi i obični. Ljubav i milosrđe prema bližnjima je zapravo ljubav prema Bogu i izvrstan put za susret sa Bogom.
Eto, dragi mladi prijatelji gdje sve možemo Boga susretati i u Novoj godini, u svakom danu i mjesecu i godini našeg života: u srcu, nutrini, u savjesti; u Crkvi, osobito u sakramentima, u nedjeljnoj euharistiji, u Božjoj riječi, Svetom pismu, u osobnoj i zajedničkoj molitvi, u redovitosti svakodnevnog životu, pa i u monotoniji, pa i u boli, patnji, trpljenju; u ljubavi prema bližnjima, osobito prema onima u potrebi.
I na kraju evo divnih riječi iz knjige Brojeva koje Bog upućuje Mojsiju, a koje su i svojevrsna biblijska, vjernička čestitka Nove godine:
„Neka te blagoslovi Gospodin
i neka te čuva!
Neka te Gospodin licem svojim obasja,
milostiv neka ti bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrati na te
i mir ti donese!“
I riječi svete Terezije Avilske koje je svaki dan molila i nosila u svom molitveniku, časoslovu, a koje mogu biti i izvor mira i dubokog unutarnjeg spokoja svakome od nas:
„Ništa neka te ne straši, ništa ne uznemiruje.
Sve prolazi. Samo Bog ostaje isti.
Tko je strpljiv, sve postiže. Tko ima Boga, ima sve.
Jedino Bog dostaje.“
Vlč. Davor Vuković