Kada nam se čini da se nešto u našem životu raspada, s druge strane se to možda slaže baš sve na svoje mjesto. Povreda, izdaja ili razočarenje koju si doživio od drugoga otvorila ti je oči da počneš razmišljati upućuje li te Bog na snagu oprosta koju trebaš pronaći u sebi, ili je možda netko drugi potrebniji tvoje ljubavi, netko tko je neće bacati u blato, tko će je cijeniti i u čijem ćeš se društvu doista osjećati voljeno.
Ciljevi koji nisu ostvareni možda i nisu bili za tebe, ali se u tvojem srcu razvila želja za njih jer si vidio da i drugi idu za njima, da je lijepo imati taj trofej u ruci, da će to proizvesti veliku promjenu u tvom životu. Ali možda je tvoj put drugačiji, možda trebaš razmisliti o drugim putevima gdje ćeš više imati prilike dati sebe i gdje ćeš ostaviti veću razliku u ovom svijetu ili se možda trebaš više i jače potruditi i otkriti prave kapacitete svoje duhovne snage.
Bolest nikada ne izgleda kao odskočna daska prema naprijed, ali zapravo tu imaš mogućnost uvida u samoga sebe, da bolje shvatiš što je u ovom svijetu jedino doista važno i kako je ljudima oko tebe koji prolaze to isto iskusutvo. Ne možeš znati dok ne prohodaš u njihovim cipelama, dok ne prođeš iste patnje. Kada budeš imao to iskustvo tvoje će oči gledati drugačije i tvoje će srce osjećati drugačije, dublje, snažnije, ljudskije. Zato dopusti da se stvari raspadaju, da nisu uvijek onakve kakve si ih ti planirao, križevi su to koji imaju svoj smisao i samo je pitanje vremena kada ćeš to razumjeti. Ne brini za to, pusti nekome drugome tko će brinuti, pusti to Bogu, a ti učini ono što najbolje možeš. Vidjet ćeš da će nakon nekog vremena ruševine oko tebe zadobiti jedan novi izgled, vidjet ćeš jedan drugačiji svijet i shvatit ćeš da je sve to dio velikog Božjeg plana za tvoj život.