Ovakav naslov teme nije takav od svojih začetaka. Začetke ima tamo negdje 1970-tih godina kada je Walter Kasper napisao djelo na temu Krist da, crkva ne. Kasnije su se te sintagme mijenjale u: Bog da, Crkva ne, potom, što je i danas aktualno Religija da, Bog ne. Odlučio sam se ipak na ovu sintagmu Bog da, crkva ne, jer, kako primjećujem, ona je danas itekako aktualna. Blagoslov obitelji me, biti ću iskren, pomalo podsjeća na tu sintagmu. Zašto? Jer vidim ljude koji nemaju ništa protiv Boga, ali ih na nedjeljnim svetim misama nema, kao da misle kako im crkva ne treba da bi živjeli svoju vjeru. Znao sam i čuti kako kažu: „hvala vam velečasni, vidimo se nagodinu.“(Znači li to da se ne vidimo na nedjeljnoj svetoj misi?) No imamo još primjera.
Neki znaju dalje reći: pa pogledaj povijest crkve, pogledaj današnje stanje u crkvi i zašto bi mi trebala takva crkva? Dovoljno je da sam dobar i da činim dobra djela. Zar nije to ono što Bog traži od mene? Crkva je, nadalje znaju reći, najbolja mafijaška organizacija koja zaglupljuje ljude i čini ih ovcama. Jednom mi je jedan čovjek znao reći: znaš, ja ti ne idem u crkvu jer zašto bih se išao ispovijedati kod nekoga tko je grešan kao i ja? Ja se Bogu pomolim pod vedrim nebom, kada je puni mjesec jer me tako učio moj otac, a i što će mi Crkva kad je Bog svugdje prisutan?
Mnogi su takvoga mišljenja da im crkva ne treba. I doista kada gledamo stanje u crkvi, kada promatramo i njezine ljage, ožiljke i grijehe pitamo se je li doista Isus želio ovakvu crkvu kakvu imamo? Idu li Bog i crkva zajedno?
Pogledajmo malo oko sebe i pokušajmo ovo aktualizirati prema našim afinitetima i strastima. Što je s osobom koja voli glazbu, ali ne želi ju slušati? Što je s direktorom neke firme koji bi volio imati visoku plaću, a ne želi doći u svoju firmu? I isto tako ako sam član neke zajednice, a ne želim sudjelovati na njezinim susretima što dajem toj zajednici i zašto sam onda član te zajednice, ako ne pridonosim njezinu boljitku?
Vratimo se sada u Isusovo vrijeme. Isus je razgovarajući s Petrom rekao: ti si Petar – Stijena i na toj ću stijeni sagraditi Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Ako je crkva toliko važna za Isusa, kako onda možemo reći Bog da, crkva ne? Kako možemo reći da nam crkva nije potrebna? Crkva je mistično tijelo Kristovo (usp. LG 7). Ne možemo reći volim glavu, a mrzim tijelo. To je ono što nam govori apostol Pavao u svojoj poslanici Korinćanima:
Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. Rekne li noga: »Nisam ruka, nisam od tijela«, zar zbog toga nije od tijela? I rekne li uho: »Nisam oko, nisam od tijela«, zar zbog toga nije od tijela? Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? A ovako, Bog je rasporedio udove, svaki od njih u tijelu, kako je htio. Kad bi svi bili jedan ud, gdje bi bilo tijelo? A ovako, mnogi udovi – jedno tijelo! Ne može oko reći ruci: »Ne trebam te«, ili pak glava nogama: »Ne trebam vas.« Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji. A udove koje smatramo nečasnijima, okružujemo većom čašću. I s nepristojnima se pristojnije postupa, a pristojni toga ne trebaju. Nego, Bog je tako sastavio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi. (1 Kor 12, 12-26)
Čitajmo Sveto Pismo i vidjet ćemo kako sve ima svoj slijed. Isus je od početka utemeljio crkvu. U središtu njegovih riječi i djela je Kraljevstvo Božje koje on naviješta Izraelskom narodu. Njegova je nakana da se to isto kraljevstvo ostvari među njima, da prihvate njegov navještaj. Mogli bismo reći da Isus želi i stvara novi narod. To se vidi kada Isus izabire Dvanaestoricu koji predstavljaju dvanaest Izraelskih plemena, a koji bi imali zadaću okupljati taj novi narod. Poslije vidimo kako Isus šalje 72 učenika. Oni su slika svih naroda svijeta i razlikuju se od ove Dvanaestorice. Već ovdje imamo strukturu prve Crkve. Postoje Dvanaestorica koje današnja hijerarhija poznaje kao biskupe. Kao što su dvanaestorica predstavljala novi izraelski narod tako i današnji biskupi imaju ulogu predstavljanja Krista i Crkve.
Nadalje, ako čitamo Novi zavjet vidimo kako među dvanaestoricom posebno mjesto ima Petar koji ispovijeda svoju vjeru prije i poslije uskrsnuća. On je taj koji nam donosi prvu uskrsnu propovijed. Petar uvijek nastupa u ime dvanaestorice. Svi su jednaki, ali Petru pripada posebna uloga. Danas to gledamo kroz službu Rimskog prvosvećenika, odnosno kroz službu pape. Papa je onaj koji na poseban način nastupa u ime Crkve, a dakako i time u crkvi vidljivo uprisutnjuje djelovanje Isusa Krista. To nitko ne može osporiti.
Ako ćemo zalaziti dublje u nastanak župnih crkvi vidjet ćemo kako su prvi pastiri bili sami apostoli, a njih su naslijedili njihovi pomoćnici (sv. Marko, sv. Luka, Barnaba…). Ono što je potrebno naglasiti je to da su se prve kršćanske zajednice pojavile u gradovima. U početku se župa i biskupija nisu razlikovale, tek slobodom 313. godine zajednice se povećavaju. Kako se zajednice šire i na sela, pokazuje se potreba da i na selima bude svećenik i tu dolazi do razlikovanja biskupa od svećenika. Na selima se nastanjuju prezbiteri koji dijele sve sakramente, osim onih koji su pridržani biskupima. Već u IV. stoljeću župa ima svoje osnovne konture: stado, pastir i crkva.
Iz ovoga možemo zaključiti kako je crkva nastajala onako kako ju je Isus zamislio. On je temelj te crkve i zbog toga se ta crkva ne urušava. S druge strane, moramo biti svjesni kako je crkva sveta i grešna. Sveta je po svome utemeljitelju, po Isusu koji ju posvećuje, ali je grešna po svojim članovima. Promatrajući crkvu kroz povijest mnogi će stavljati prigovore na inkviziciju, križarske ratove, slučaj Galilei itd. Često moramo jednostavno priznati: Nažalost, istina je. Papa Ivan Pavao II. izrekao je u Svetoj godini 2000. veliku ispovijest grijeha i molio je oproštenje za grijehe čitave crkvene povijesti. Crkva priznaje svoju grešnost zbog nje se kaje i traži oproštenje. Sjetimo se kako je Isus računao na čovjekovu grešnost, vidimo to i po tome što izabire učenike koji su ga napustili u najključnijim trenutcima njegova života, ali kojima je i oprostio i nastavio dalje s njima surađivati u djelu spasenja.
Stoga reći da Isus nije želio ovakvu crkvu bilo bi pogrešno. Zašto? Navest ću jedan primjer koji se dogodio u susjednoj nam državi. Sredinom 2012. godine, po ulicama glavnoga grada Slovenije, pričvršćeni na stupove gradske rasvjete i na metalne ograde, pojavili su se plastificirani kartoni na kojima je velikim slovima pisalo: Ljubljana si ti! Sitnijim slovima, na tim kartonima bilo je ispisano objašnjenje da je grad na nekom europskom natjecanju dobio nagradu za uređenost. Zato je gradska uprava sve građane pozvala da svatko, u skladu sa svojim mogućnostima, doprinese tome da se ta nagrada opravda i za ubuduće. Ovime se htjelo reći da nagrada pripada svim građanima.
Ovaj natpis može biti koristan izazov i za nas kršćane. Mogli bismo izvjesiti takve natpise i po našim crkvama i drugim crkvenim prostorijama uz malu preinaku: Crkva si ti!
Crkva nisu samo biskupi, svećenici, đakoni. Nego crkva, to si i ti. Ovaj događaj u Ljubljani potiče nas na razmišljanje koliko sam ja suodgovoran u svojoj crkvi i što to ja činim da bi ta crkva bila što sličnija Kristu? Tvrdim li da vjerujem u Boga, ali da moj život to ne potvrđuje? Vjera kao da nam donosi samo lijepe osjećaje, osobito u trenucima blagdana. Kao da ne razumijemo da se vjera uvijek mora iznova pročišćavati i prelaziti u istinski osoban odnos s Bogom kojega susrećemo u sakramentima koji su prisutni u crkvi. Ako niječem crkvu, niječem i sakramente koje je Isus ustanovio i za koje je rekao svojim učenicima da ih dijele narodu, jer on je prisutan po sakramentima. Mislim li da mi crkva ne treba, tada mi ne treba Euharistija, tada mi ne treba Ispovijed, tada mi ne treba ni Bog. Tada dolazimo do one sintagme: Religija da, Bog ne. Tada sam ja Bog samome sebi. Tada kreiram svoju osobnu religiju bez Boga, uzimajući iz svake religije ono što mi se sviđa i meni odgovara. To nije kršćanstvo, to nije vjera.
Trgnimo se iz svoje tromosti, ne samo kao vjernici laici, nego svi zajedno, da gorimo za Krista. Da svojim životom, kako nas poziva Drugi Vatikanski sabor širimo svoju vjeru koliko možemo (usp. LG 17) jer to je naša dužnost. Uključujmo se u crkvu jer mi smo njezini udovi i ne zaboravimo: Crkva si ti. Stoga, da. Bog je želio ovakvu crkvu, jer je želio tebe. I zaključio bih s mislima Karla Rahnera: “Crkva je stara žena s mnogim ožiljcima i borama. Ali ona je moja majka. A majku se ne tuče.”
vlč. Mario Žigman