Roditi se odozgor (usp. Iv 3,3)
Draga mladosti,
Svako rođenje po sebi donosi radost za obitelj, rodbinu i prijatelje. Rođenje djeteta ni najsnažnijeg muškarca, za kojega bi neki rekli kako je hladan i krut, ne može ostaviti ravnodušnim, već u njemu budi jedan osjećaj sreće, radosti, veselja i oduševljenosti jer se raduje stvaranju novog života.
Ako su takvi osjećaji isprepleteni u našem životu, koliki li su tek osjećaji kod Boga kada se ti i ja ponovno rodimo odozgor? Roditi se odozgor znači prihvatiti i živjeti ono poslanje koje smo zadobili svojim krštenjem, a to je da se odreknemo grijeha i dopustimo Bogu da nas privuče k sebi. Takvim stilom života Bog je onaj koji se raduje i ne može da nam tu radost ne iskaže svojim blagoslovom.
Međutim, iako želimo živjeti tim novim životom, ipak smo svjesni kako smo katkada nedosljedni svojem poslanju, jer duh je voljan, no tijelo je slabo (Mt 26, 41). Da je tijelo slabo to nam pokazuje i ova današnja situacija s pandemijom u kojoj se nalazimo. Naše je tijelo neotporno na bolesti i zaraze. Zbog toga nismo u mogućnosti susretati se s Isusom u sakramentima, iako je naš duh voljan.
Nikodemov je duh itekako bio voljan da upozna Isusa, međutim njegovo tijelo, njegov razum nije mu to dopuštao. Nije razumio mnogo toga zbog čega dolazi Isusu kako bi raščistio svoje sumnje i raspršio tamu neznanja. Koliko smo se puta našli u nekim situacijama koje ne razumijemo, u tami koja nas uvlači u područje nevjere?
U tim trenutcima trebali bismo poput Nikodema doći Isusu, započeti razgovor, ispitivati ga i tražiti od njega odgovore. Ne zaboravi da Bog želi odgovarati na tvoja pitanja, no koliko mu često doista postaviš pitanje dopuštajući mu da ti dadne odgovor? Koliko često postavimo pitanje i dajemo sami sebi odgovor ne ulazeći u trenutke šutnje i kontemplacije gdje nam Bog progovara? Zar ne da često namećemo sami sebi odgovore koji su po našem srcu kako bi sebi ugodili ili tražili razlog napuštanja Božje volje jer smatramo da mi najbolje znamo što nam je potrebno? Međutim, susret s Nikodemom pokazuje suprotnost.
Nikodem shvaća kako nije dovoljno samo znanje, već je potreban skok u vjeri. Mora se odmaknuti od onoga mi znamo. Kao da je kroz ovo mi znamo htio reći kako sve zna o Bogu, da ga Bog ne može iznenaditi. Zar ne kako i mi često imamo sličan pristup? Isus uči Nikodema i nas da trebamo naučiti prihvatiti misterij Boga, odnosno Božju tajanstvenost koju ćemo spoznati tek u konačnom susretu s njime kako nam govori i apostol Pavao: sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno (1 Kor 13,12).
Mi danas kao da ne volimo misterije jer sve volimo znati. Ipak, trebamo prihvatiti ovu Božju skrivenost u našim životima i dopustiti Bogu da nas svakodnevno iznenadi svojom veličinom. Trebamo priznati kako razumom ne možemo prodrijeti u sve tajne ovog materijalnog svijeta, a posebno u one Božje tajne koje su nam trenutno nedostupne. Drugo o čemu nas Isus po ovome susretu uči to je da prihvatimo misterij, da Bog ostane misterij/otajstvo za mene i za drugoga. To znači da Bog izmiče mojem razumu i da ga se ne može do kraja dokučiti. Stoga je potreban onaj skok u vjeri u kojemu ćemo Bogu izreći svoje da, ja vjerujem i onda kada moj razum ne razumije tvoju otajstvenost. I treće, poput Nikodema i mi moramo naučiti slušati Boga i drugoga. Na takav ćemo način susresti živog i Uskrslog Krista i u njemu prepoznati Mesiju, Boga i čovjeka kojega susrećemo u sakramentima koji nas uvijek iznova preobražavaju i daruju novi život.
Neka nas ovo vrijeme nemogućnosti susreta s Kristom u sakramentima učini još većim tragateljima za Bogom i u nama probudi čežnju za dubljim štovanjem svete Euharistije po kojoj dolazimo k Isusu koji nas po Duhu Svetom ponovno rađa odozgor i čini dionicima Božjega kraljevstva.
vlč. Mario Žigman