Nedjeljom objavljujemo neko svjedočanstvo naših mladih. Danas vam donosimo jedno koje je pristiglo putem obrasca na našem portalu preko kojeg nam i vi možete pisati i svjedočiti ili slati u naš inbox ili na mail.
Kao što molitvom i riječima iskazujemo ljubav našoj nebeskoj Majci, učinimo to danas i prema svojim majkama iskazujući im ono što osjećamo.
Svjedočanstvo:
Moj život može se podijeliti na dva dijela. Dio „prije“ Isusa i onaj poslije Njegova zagrljaja.
Moje djetinjstvo bilo je prožeto vjerom. Majka i otac bili su vjernici i nama djeci revno su i radosno prenosili ljepote vjere. Majka je istinski ljubila Krista, što meni kao djetetu i nije bilo odveć jasno. Ipak, sjećam se jedne korizmene svete mise. Ja, devetogodišnjakinja, slušam kako iz usta svećenika izlaze riječi Markova evanđelja: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
„Zašto si Ga ostavio, Bože? Zašto je morao pretrpjeti sve te muke?“ Bila su pitanja koja su mi se motala po glavi.
Moja je obitelj nakon financijskog sloma preselila u malo selo. Krenula je osnovna škola, krenula su prva zlostavljanja. Osim čestog verbalnog, bila su prisutna i fizička zlostavljanja. Oduvijek mi se činilo da sam bila tako sama. Jedina moja utjeha bila su moja braća i sestra. Držali smo se uvijek blizu, ali tako smo često svjedočili mnogim svađama roditelja. Često sam mlađeg brata i sestru vodila van kuće da ne slušaju i ne gledaju ponekad žestoke svađe oca i majke.
Ipak, taj period bio mi je intenzivan, rasla sam u Božjoj ljubavi. Redovito sam s tatom išla na tjedna euharistijska klanjanja gdje je moja duša uživala radost i mir koju, tek sada, ponovno osjećam. Nakon jedne duhovne obnove samo sam kroz suze izjavila tati kako hoću ostati ovako radosna cijeli život.
Godine koje su prolazile, prolazile su u redovitim svetim misama, no sa 18 godina dogodio se prvi veliki grijeh. Nakon njega, kao domino pločice, počeo se nizati pad za padom.
Nakon nekog vremena, ništa mi se više nije činilo sveto. Osjećala sam se bezvrijedno. U rijetkim trenucima samoće kada bi ostala u tišini, mojom dušom zavladala bi praznina koja bi sa sobom donijela apsolutnu bol.
Sve više večeri provodila sam s glavom uronjenom u jastuk, gorko plačući.
Gdje je moj život krenuo?
Nitko me nikad nije htio, nitko me neće htjeti. Predaleko sam otišla. Nisam znala kako si pomoći. Otišla sam predaleko i činilo mi se kako povratka na dječju svetost i nevinost nema.
Spoticala sam se neprestano na isti kamen i nisam znala kako ga maknuti.
Mislila sam da ljubav ne postoji. Nisam znala da je moguće sama sebi oprostiti godine grijeha. Mislila sam da je nemoguće ostaviti cijelu ranjenu mladost iza sebe.
Ipak, nakon odlaska počela sam osjećati neodoljiv poziv. Nepogrešivo sam znala da je bio upućen meni osobno. Jedne večeri odlučila sam ga poslušati. Klečeći na tvrdom klecalu, poražena, prljava i bijedna srela sam Njega, Isusa, mog Spasitelja.
On me pogledao i ostao je savršeno miran. Zagledan u dubinu moje duše, znao je sve o meni.
Nisam mogla vjerovati i moj um nije mogao spoznati da postoji netko tko o meni sve zna, a ne osuđuje.
On, silan i svemoćan, bio je nevjerojatno miran, nježan i pun ljubavi. U kapelici punoj ljudi ostala sam sama pred Njim.
Pronašla me ljubav koja nema granica, koja ne zarobljava i ne ponižava. Zauzvrat traži samo da bude ljubljena.
Kako da Ga ne ljubim?
Kako da iočemu drugom razmišljam?
On mi uvijek pred očima. On mi je prva misao ujutro i posljednja uvečer.
Moja Ljubav od toga trenutka svakim trenom sve mi je bliži. Pitala sam se često, čime sam zaslužila takvu ljubav.
Baš ničim!
On je Ljubav koja se ne mora zaslužiti.
I moj život koji je Njegov istinski dar, po Njegovom pozivu, posvetit ću Njemu. Neka mi dragi Isus da snage da ustrajem u Pozivu koji mi je uputio. Grješnica je pozvana postati Njegovom zaručnicom.