Možda se mlađe generacije ne sjećaju crtanog filma Kalimero. Ne bih se ni ja sjećao da mi roditelji nisu govorili kako je to bio crtani njihova vremena. I u zainteresiranosti da vidim kakvi su to crtići koje su gledali moji roditelji, išao sam pogledati nekoliko epizoda. I siguran sam kako se dobro sjećate da je Kalimero često govorio: to je nepravda…
Sigurno da bi i na ovu prispodobu Kalimero rekao da je to nepravda. Možda se današnja prispodoba koju je Isus ispričao ni nama ne sviđa jer naglašava kako život može biti nepravedan. Možda ćemo reći to je nepravda što su neki ljudi viši, neki brži, neki pametniji, sposobniji, ljepši, neki se sporije debljaju i mogli bismo tako nabrajati. Međutim, Isus donosi kako je prvi posljednji, a posljednji prvi.
Ne želi li nam možda Isus reći kako smo možda počeli previše gledati našim ljudskim očima, a malo božanskim. Bog kada nas je stvarao utisnuo je u nas svoj božanski život i htio je da na svijet gledamo njegovim očima, ali mi smo se više okrenuli prema sebi i tako smo počeli u svemu prepoznavati nepravdu, a naročito onda ako nešto nije po mojoj volji. Tada uočavam kako je sve nepravda.
Isus nas želi ponovno vratiti u taj božanski život od kojeg smo se odmaknuli te nam ističe kako su vrednote kraljevstva Božjega drukčije od naših. Iz ove prispodobe možemo naučiti tri bitne stvari:
Prvo da nikada nije kasno doći pred Isusa. Znali su me neki pitati u ispovijedi: velečasni je li loše to što se nisam ispovjedio 10, 20, 30 godina. Odgovorio sam: Bog te ne pita gdje si bio dosada, nego se raduje jer si sada došao. Nikada nije kasno vratiti se Bogu. Bilo bi loše ako bi nastavio živjeti načinom kako si dosada živio. Ova prispodoba to i potvrđuje. Bilo je onih koji su radni dan započeli rano ujutro. Radili su cijeli dan, postojali su i oni koji su došli kasnije, i u konačnici oni koji su radili samo jedan sat. Radnike prvoga sata predstavljaju one koji su kršćani čitav život, vjerni svome pozivu gledaju one koji se pridružuju crkvi u različitim životnim fazama. Isus nas želi izazvati da se pitamo kako promatramo takve koji naknadno dolaze. Ne želi da budemo zavidni, da prigovaramo, nego da se radujemo jer smo mi imali priliku duže biti s njime od onoga tko je došao tek na samrtnoj postelji. A opet sjetimo se da Isus ne želi da ijedan propadne. To potvrđuje tako što razbojniku s desne govori još danas bit ćeš sa mnom u raju. Ovdje Isus želi reći, biti sa mnom znači biti u raju. To možemo već i ovdje, ako smo s Isusom, mi smo već u raju. Stoga nikad nije kasno doći pred Isusa. Ni na samrtnoj postelji. Međutim, zapitajmo se hoćemo li čekati smrt da bismo se odlučili za Krista ili ćemo već sada uživati onu radost koju nam je pripremio?
Druga poruka koja se krije iz današnjeg evanđelja je poruka milosti. Svi dobivaju jednaku plaću. To nam se često možda zna kositi sa pravednosti i reći ćemo dobro, a gdje je Božja pravednost. Na jednome mjestu kod sv. Ignacija pročitao sam kako nas Ignacije upozorava da tražimo od Gospodina da naučimo razlučiti kada treba primijeniti pravednost, a kada milosrđe jer Sotona želi da onda kada treba biti pravedan da budemo milosrdni, a kada treba biti milosrdan da budemo pravedni. Isus danas pokazuje da je milosrdan onda kada je riječ o ljudskom životu. Da bi čovjek živio mora raditi, mora zaraditi, osigurati mu se prikladna sredstva. Međutim, kada je riječ o vječnom životu, tada također trebamo biti svjesni da moramo raditi na osobnoj duhovnoj izobrazbi kako bismo primili plaću. I znamo da će ta plaća biti mjerena prema milosrđu jer ako bismo gledali našu pravednost ne bismo tako lako dospjeli u nebo. To nam potvrđuje i Pavao u poslanici Rimljanima: plaća za grijeh je smrt… zbog toga Bog daje milost, nezasluženi dar kako bismo po njemu došli do neba.
Treće što se može naučiti iz današnje prispodobe jest zahvalnost. Budimo zahvalni bez da se uspoređujemo s drugima. Osmosatni radnici prigovarali su jer su uspoređivali svoje plaće s onima koji su radili jedan sat. Usporedba s drugima može biti otrov za dušu. Nismo li možda to već i doživjeli da svako uspoređivanje s drugima našteti našim osjećajima, pa čak i našem zdravlju. Zbog toga nemojmo se uspoređivati, već zahvaljujmo Gospodinu na onome što jesmo, sa svime što jesmo, jer svima nam je dano onoliko koliko nam je potrebno, a vječna nam je nagrada biti s Isusom što možemo već danas. Ne budimo Kalimero današnjeg vremena da stalno govorimo to je nepravda.
Vlč. Mario Žigman