U subotu, 14. studenog 2020. održana je treća Duhos brucošijada pod geslom „Moj poziv je ljubav“ (sv. Mala Terezija). Program je započeo u 10h okupljanjem mladih u osječkoj župi sv. Ćirila i Metoda nakon čega je uslijedilo misno slavlje koje je predslavio studentski kapelan vlč. Mario Žigman.
Kao sam uvod u temu toga dana, kapelan je propovijed započeo pitanjem: Što nam je najvažnije u životu? Promišljajući o tom pitanju i odgovorima koje svatko od nas može dati, dolazimo do onog ključnog da je najvažnije u životu svakog pojedinca da ljubi i da bude ljubljen. Od samog početka, kada je Bog stvorio čovjeka, Adama i Evu, stvorio ih je usmjerene jedno prema drugome kako bi jedno drugome otkrivali istinski smisao svoga života, a to je da vole. Tako svaki pojedinac, iako to možda neće uvijek znati izraziti zbog svoje slomljenosti, čezne za ljubavlju. Kada budemo ljubili i pustili druge da nas ljube, ništa nam neće biti problem učiniti za njih zato što ih volimo. I to je vidljivo u životu Male Terezije, čija je misao geslo brucošijade. Ona je rekla: „Shvatila sam da Crkva ima srce i da to srce gori od ljubavi, shvatila sam da jedino ljubav oživljuje udove Crkve i kad bi se ljubav objasnila ne bi više apostoli naviještali evanđelje, mučenici ne bi htjeli prolijevati svoju krv. Shvatila sam ljubav obuhvaća sva zvanja, ljubav je sve. Ona obuhvaća sva vremena i sva mjesta. Jednom riječju, da je ona vječna. Tada sam u zanosu svoje mahnite ljubavi uzviknula O Isuse, moja ljubavi. Napokon sam našla svoje zvanje, moje zvanje je ljubav. Da našla sam svoje mjesto u Crkvi i to si mi mjesto dao ti, o moj Bože, u srcu Crkve, svoje majke, bit ću ljubav. Tako ću ja biti sve, tako će se ostvariti moj san.“ U Njenom se životu očitovalo i ono na što nas je i papa Benedikt XVI. pozvao, a to je da budemo oponašatelji Božje ljubavi. To znači ljubiti i one koji me ogovaraju, kleveću i koji su protiv mene. Iako teško, to je moguće jer takvom nas je ljubavlju sam Krist ljubio, a njome želi zahvatiti i nas.
Zaključujući, kapelan je poručio mladima da im želi život prožet ljubavlju. Da u sve ono što rade unesu ljubav. Imajući na umu da je ljubav teška, da je ona zapravo križ što nam je sam Krist posvjedočio na svome drvetu križa, ali da budemo oni koji će prihvatiti svoje križeve i kroz njih unijeti ljubavi, a onda ćemo i vidjeti kako će nam život biti sretan, blagoslovljen i da ćemo tako biti ispunjeni.
Nakon misnog slavlja program se nastavio u prostorima crkve gdje su mladi, podijeljeni u grupe na čelu s voditeljem, imali priliku međusobno se bolje upoznati. Voditelji su animirali upoznavanje članova kroz pitanja od kojih je jedno bilo tematsko i upućivalo je na radionice koje će se kasnije odvijati. Nakon upoznavanja, članovi jedne grupe međusobno su se predstavljali ostalim grupama. Potom je uslijedilo natjecanje u društvenim igrama s prigodnim nagradama za pobjednike te ručak.
Na kraju prvog dijela, uslijedio je igrokaz kao uvertira u radionice. Sedmero putnika krenulo je na putovanje života. Nalaze se na kolodvoru Raskršće života, a njihov prijevoznik je Nebotrans. Autobus je na stajalištu, ulazi vozač u liku svetog Petra, a za njim ostali putnici. Svatko od njih je u svom svijetu. Bogataš usmjeren samo na novac i kako ga što više dobiti, iako to uključuje kršenje nekih pravila i zakona. Instagramuša koja svoju vrijednost procjenjuje brojem lajkova, pregleda i followera, student koji moli za pomoć na ispitu, a istovremeno piše šalabahtere. Ulazi i Isus, ali nitko osim vozača ga ne prepoznaje. I na kraju, ulaze majka i kći koje se svađaju. Usmjereni samo na sebe, međusobno raspravljaju, prigovaraju jedni drugima i žale se na vozača. Raspravu prekida Isus, izlazi pred njih i pokazuje im svoje dlanove i oni ga prepoznaju. Dolazeći do svakog od njih, ističe im ono što On vidi u njima. Instagramuši ukazuje na njezinu pravu vrijednost koja se ne može mjeriti brojem lajkova. Studentu poručuje da su mu i vlasi na glavi izbrojene i da, kada bih se samo malo više potrudio, uz Njegovu pomoć mogao bi svladati gradivo. Dolazi i do bogataša podsjećajući ga kako je uz trud, rad i Njegovu pomoć stekao bogatstvo, a s vremenom ga je zaboravio i njegov je bog sada u njegovu džepu. Majku naziva Martom ističući kako se previše brine, kako je zbog obveza, briga i poslova zaboravila na dar koji je dobila. I na kraju, obraća se djevojčici govoreći joj kako je zbog ovoga svijeta u kojem se nalazi, već zaboravila na ljubav utkanu u srcu. Tako im svima pokazuje stanicu na njihovom životnom putu, prožetu nezahvalnošću, brigama, uspjehom bez truda, lažnim obožavateljima, stanicu koja je kamen na njihovom životnom putu dok Nebo čeka one koji žive i vole. On im nudi da ovoga puta idu zajedno, jer samo tako mogu stići u Nebo. Autobus staje, ali putnici ne izlaze. Odlučili su slijediti Krista. Odlučili su ići u Nebo.
Nakon što su okupljeni pogledali scenski prikaz u crkvi, uslijedilo je zajedničko promišljanje u grupama. Svaka je grupa pratila jednog ili dva lika te promišljala o njihovim postupcima i mogućim rješenjima te potom svoje zaključke iznijela ostatku sudionika.
Prva grupa promatrala je lik studenta koji se pripremao za varanje na ispitu i razgovarala je općenito o njihovom odnosu prema fakultetu i pozivu na ustrajnost. Nije svaki dan jednostavno odlaziti na predavanja, učiti, prihvaćati profesore koji nam se i ne sviđaju, ali pozvani smo u to unositi ljubav i truditi se izvršavati svoje obaveze. Kao zaključak njihovog promišljanja iznijeli su nekoliko zanimljivih koraka prema završetku studija u koje su uključili između ostalog redovito učenje, upornost i u teškim situacijama, vjera i pouzdanje u Boga, izbjegavanje pretjerane brige, pronalazak rekreacije ili nekog vremena u kojem ćemo se udaljiti od studijskih obaveza i odmoriti se i to sve činiti s ljubavlju.
Druga grupa komentirala je odnos djevojčice prema majci, odnosno odnos čitave grupe prema roditeljima te poziv na strpljenje. Ono s čim se često susrećemo jest to da nemamo dovoljno strpljenja za obitelj, dok za prijatelje imamo, dok istovremeno tvrdimo kako obitelj ipak najviše cijenimo i volimo. Razne nedavne okolnosti, zatvorenost zbog pandemije i sl. potaknuli su nas preispitati naše međusobne odnose, a pogotovo te obiteljske. Dok smo na fakultetu, biramo društvo i prijatelje, možemo se i udaljiti od onih koji nam ne odgovaraju, dok u obitelji živimo otvoren odnos, istovremeno vidimo međusobne mane i slabosti. Tu se onda nalazimo na idealnom mjestu za vršenje zapovijedi ljubavi jer ljubimo bližnjega kao sebe do te mjere da sve znamo o toj osobi, ali ju trebamo nastaviti ljubiti bez obzira i koliko to teško bilo. Mladi su istaknuli također kako trebamo roditeljima iskazivati poštovanje premda oni bili i u krivu te da budemo svjesni i njihovih poteškoća i da im ne stvaramo nepotreban teret i opterećenje onim što ne trebaju nužno znati.
Treća grupa analizirala je odnos majke prema djevojčici, odnosno razgovarala općenito o odnosu roditelja prema djeci te pozivu na služenje. Roditelji oduvijek pružaju svojoj djeci sve ono što misle da im je najpotrebnije i najbolje za njih i odgajaju djecu onako kako misle da je najbolje. Ipak, dolazi do nekih poteškoća ili problema. U konkretnom se scenskom prikazu moglo vidjeti kako je izostao kvalitetan razgovor između majke i djeteta, majka je propustila priliku saslušati dijete, propitati njezine želje, izaći iz okvira svojih stavova i trenutnih problema i dati priliku drugome. Nije jednostavno staviti sebe po strani radi drugoga, ali često je potrebno, pogotovo u odgoju. To iziskuje razboritost djelovanja u datoj situaciji da budemo spremni kada zastati, kada zašutjeti, a kada i na koji način trebamo reagirati. U svemu tome potrebna nam je mudrost i ljubav od Gospodina. Grupa je svoju radionicu zaključila crtežom majke i djeteta koji nose svoje križeve. Majka uči svoje dijete kako nositi svoj križ, ne daje djetetu svoj križ, niti uzima njegov, a sve skupa je usmjereno nebu kojem idemo noseći svoj križ i uz to važno je znati moliti za snagu kako bismo ga mogli nositi.
Četvrta grupa promatrala je odnos prema svakodnevici u kojoj trebamo prihvaćati svoje križeve. Istaknuli su kako bi često trebali biti zahvalni i na najsitnijim stvarima koje posjedujemo te pokušavati razumjeti jedni druge. Opasno je donositi zaključke na prvu jer nikad u potpunosti ne znamo što neka osoba doživljava. Trebamo se često sjetiti da je Gospodin uvijek s nama gdje god bili i da mu uvijek možemo izreći ono što nam je na srcu. Također, trebamo se truditi živjeti svoj život, ne zamišljati nečiji tuđi te prihvaćati ga skupa sa svakodnevnim poteškoćama koje susrećemo.
Peta grupa promišljala je o postupcima djevojke koja se samo fotografirala i tražila pažnju drugih, no na posve krivi način. Također grupa je promišljala i o našem vlastitom odnosu prema nama samima, na koji način upotrebljavaju društvene mreže, koliko im je važno kako se tamo prikazuju i pridonosi li to istinskoj sreći. Zaključili su kako su svi jedinstveni, voljeni i posebni na svoj način te da ni jedna društvena mreža ne može dati ljubav koju nam Bog daruje. Pozvali su sve okupljene da izmole kratku rečenicu: „Oče daj mi da sebe vidim tvojim očima“, kako bi gradili zaista ispravnu sliku o nama samima. Svoje predstavljanje zaključili su riječima bl. Carla Acutisa: „Svi su ljudi rođeni kao originali, ali mnogi umiru kao kopije.“
Posljednja, šesta grupa promišljala je o odnosu prema Bog(atstvu) uz poziv na ljubav u skrovitosti. Novac nije niti dobar niti je loš. Mi smo oni koji mu dajemo značenje. Često nam iskustvo pokaže kako više novca teže raspodijelimo, odnosno lako ga raspemo na nešto što nam i nije potrebno, dok kad imamo malo upotrijebimo ga zaista na ono najnužnije. Također grupa je istaknula kako su se svi osvjedočili situaciji u kojoj im je Gospodin u nekakvoj oskudici pomogao baš u pravo vrijeme i na pravi način. Osim što nam novac pruža egzistencijalne potrebe, njime možemo služiti i onima koji su u potrebi, možemo ga shvatiti i kao nagradu za naš trud, ali nas uvijek može pozivati na zahvalnost Bogu za sve ono što imamo.
Vlč. Žigman uputio je potom završne misli kojima je sažeo sva promišljanja s radionica. Ljubav koja je sadržaj gesla ovog susreta prožima sve kulture i sva zanimanja. Cilj ove brucošijade jest da u sve ono što radimo u životu, učenje, odnos prema roditeljima, starijima uronimo u ljubav, jer ćemo na taj način svoje poteškoće puno lakše prihvaćati. Mi smo srce crkve koje kuca za Boga i koje oživljuje crkvu. Teško je izgrađivati živu Crkvu zbog toga je u taj rad potrebno unijeti puno ljubavi.
Nakon toga, studentica Matea Stuburić upoznala je mlade s djelovanjem udruge Duhos, susretima koji se organiziraju, a potom su svi zajedno pogledali kratki video u kojem su se predstavili svi timovi koji djeluju i u koje se mogu uključivati.
Uslijedilo je pisanje osvrta i dojmova sudionika koji će koristiti u sljedećoj organizaciji, a potom i euharistijsko klanjanje u crkvi. Tijekom klanjanja svatko je imao priliku doći pred oltar, prinijeti svoje napisane i izrečene molitve pred Gospodina te uzeti „tablete“ Ljubav forte u kojima se nalazi križ te upute kako ga koristiti u svakodnevici.
Veronika Lončar, Anamarija Buzgo