Predragi,
Iskustvo nam pokazuje kako je čovjek usmjeren prema velikim stvarima. I doista, čovjek je stvoren da bude velik. Ta je čežnja utkana u naše srce jer smo u Božjim očima doista veliki što nam potvrđuje i Sveto pismo kada kaže da nam ni jedna vlas s glave neće propasti (usp. Lk 21,18). Međutim, mi često znamo veličinu promatrati na drugačiji način. Često svoju veličinu promatramo prema onome što ljudi imaju, gdje žive, što voze, kakvu odjeću nose, koliko imaju prijatelja. Rekao bih kako na taj način skrećemo na krivi put shvaćanja naše veličine. Zbog toga nas današnje evanđelje želi vratiti na pravi put. Jednako kao što nas navigacija, kada skrenemo s puta, blagim i ugodnim glasom navodi natrag na pravi put, tako i današnje evanđelje poput navigacije želi nas usmjeriti na pravu cestu.
Koja je to prva cesta ili ulica u koju moramo skrenuti da bismo se vratili na pravi put? Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje prvo moramo vidjeti što je to ono što je Ivana Krstitelja učinilo tako velikim. Je li to njegovo propovijedanje? Možda njegova osobnost? Možda njegov izgled, ili pak veliko mnoštvo koje ga je dolazilo slušati? Moramo priznati kako ga ništa od toga ne čini velikim. Ono što ga je učinilo velikim bila je poniznost po kojoj je sve vodio do Isusa. Ivan Krstitelj nije smjerao na sebe, nije sebe stavljao u središte, nego Isusa. Poniznost je Ivanu pomogla da postane svjestan sebe, svoje uloge, ali isto mu je tako omogućila da može vidjeti tko je Isus. Stoga možemo reći da što je čovjek ponizniji to je veći. I to je prva cesta na koju nas vraća evanđeoska navigacija.
Međutim, prepreka na koju nailazimo na tome putu poniznosti je ponos/oholost. Skloni smo tome da često skrećemo pozornost na sebe. Tako ćemo se često dokazivati drugima, dokazivati im svoju dobrotu i svoju veličinu. Često ćemo svoju veličinu potvrđivati društvenim statusom, akademskim gradusom ili nekom drugom beneficijom koju posjedujemo. Koliko ćemo puta susresti osobe koje će se predstaviti na takav način da će prvo reći svoj društveni status, ne zbog toga što mora, nego zbog toga što na taj način pokazuje svoju veličinu.
Nije li katkada tako i u našem duhovnome životu? Koliko puta znamo zanemariti Krista, samo kako bi sebe stavio u središte, kako bih ja bio hvaljen, kako bi se meni pljeskalo, a Krist mi je samo sredstvo kojim se služim kako bih sebe veličao. Tako često želimo i tražimo pažnju, priznanje i pohvale. Time se lako zavedemo i zaboravimo kako je poniznost put do istinske veličine. Ivan Krstitelj nam je otkrio kakva je istinska poniznost. Iako nije ništa imao, otkrio nam je da se istinska veličina ne mjeri u tome koliko imaš, već po tome koliko Bog posjeduje tvoje srce. Prema Ivanu istinska veličina nije u tome što su ljudi misle o tebi, nego se veličina mjeri po tome što ljudi misle o Isusu promatrajući tvoj život.
Često ćemo svojim stilom života ocrniti sliku Boga onima koji su udaljeni od crkve. Toliko puta znamo možda nepromišljeno postupiti i time kod drugih izazovemo zgražanje i sablazan jer se izjašnjavamo da smo Kristovi, a djelujemo kao djeca ovoga svijeta. Stoga nas ovo vrijeme adventa podsjeća da se istinska veličina krije u istinskoj poniznost, a da bismo mogli biti ponizni potrebno je svakodnevno raditi na sebi.
Međutim, nema napretka ako nema pripreme. To je druga cesta ili ulica na koju nas evanđeoska navigacija usmjerava kako bismo se vratili na istinsko shvaćanje naše veličine. Vjerujem da svi mi volimo dobro jesti. Ipak, nismo svi jednako dobri kuhari. Međutim, znamo da bi obrok bio ukusan i dobar neposredno mora imati dobru pripremu. Tako je i u duhovnome životu. Da bismo mogli nasljedovati primjer poniznosti koju nam je ostavio Ivan Krstitelj, trebamo napraviti dobru pripremu. Tu pripremu činimo u sakramentu pomirenja gdje u klečećem stavu dolazimo pred Boga. Nije li to stav poniznosti? Dok klečimo mi smo u visini djeteta. Ovdje se priznajemo Božjim djetetom. Jednako kao što dijete čista srca dolazi pred roditelje i traži oproštenje za neku pogrješku koju su učinili, tako i mi dolazimo pred Boga. Priznajemo ono što jesmo, svjesni svojih slabosti i svojih vrlina i za svoje grijehe tražimo oproštenje. To je uistinu stav istinske poniznosti.
Pripremimo se i za ovaj Božić tako što ćemo doći pred Boga u stavu prosjaka moleći ga da nam udijeli svoju milost i pročisti nas kako bismo mogli nasljedovati primjer Ivana Krstitelja i tako Krista stavljati u središte svoga života, da po našem životu drugi prepoznaju Krista i dođu k njemu. Amen.
vlč. Mario Žigman