[Planinarenje s Bogom]
Predragi,
Na pitanje zašto ljudi planinare ne bismo mogli dati jednostavan i jednoznačan odgovor jer svatko ima različite motive. Ipak, svima je zajednička ljubav i strast prema planinarenju. Neki će uživati u ljepotama i bogatstvima same prirode, neki će tu vidjeti priliku za upoznavanjem novih ljudi, drugi će opet ostvariti svoju sreću i zadovoljstvo. U konačnici, mnogi će reći kako im je to odmor za njihovu dušu. Tu pronalaze smiraj svoje duše.
I u današnjem evanđelju, možemo to tako reći, Isus odlazi na planinu/goru sa svojim učenicima. Zbog čega ih Isus odvodi? Prvi razlog pronalazimo kod evanđelista Luke, a taj je da se zajedno s njima pomoli. Drugi razlog vidimo i u današnjem evanđelju. Isus se želi objaviti svojim učenicima, da im očituje svoju slavu. Zapravo, Bog Otac potvrđuje ponovno ono što je rekao po krštenju: Ovo je Sin moj…
Bog kada čovjeka poziva na brdo, planinu ima neki cilj. Sveto nam pismo svjedoči da Bog tada želi zadobiti pažnju ljudi. Sjetimo se Mojsijevog odlaska na brdo Sinaj gdje na čudesan način prima Božje zapovijedi kroz oblak i munje koje su sigurno zaokupile čovjekovu pažnju kako ne bi zaboravili to što se dogodilo. Potom, sjetimo se Ilije koji je na brdu Karmelu pobijedio Baalove svećenike i tako pokazao da je jedan Bog. I tada Bog čudesno djeluje kroz oganj koji prima Ilijinu žrtvu i tu Bog zadobiva čovjekovu pažnju. I sada, u ovom evanđeoskom izvještaju, događa se nešto čudesno što zaokuplja pažnju učenika. Oni prepoznaju Isusovu slavu koja ih je istovremeno zbunila, ali i dala osjećaj ugode, smiraja. Međutim, nisu ni slutili da će Isus uskoro ući u dolinu smrti.
Što danas to znači za tebe i mene? Nije li i naš život obilježen planinama i dolinama? Možemo reći da planine slikovito prikazuju vrhunce našega života. To je povišeni položaj našega života. Jeste li možda imali iskustvo da su vam neki znali reći kako sjajite, blještite? Sigurno da jeste. A kada ste zračili, odnosno blještali? Zar ne onda kada ste bili u situaciji koja je iznad normalne ili osrednje razine. Kada smo na planini ne smijemo pomisliti kako je to nešto loše. To je dobro jer nam pruža pogled u budućnost – pogled je to s nadom. Međutim, mi često u takvim trenucima znamo zaboraviti na Boga. Kada nam je dobro, Bog nam ne treba. Toliko smo usmjereni na svoj uspjeh da ne zaboravimo samo Boga, već i čovjeka, a onda i samoga sebe, postanemo robovi svojih uspjeha. Stoga nam današnje evanđelje pokazuje što činiti kada se nađemo na vrhu planine svoga života.
Prvo, budimo zahvalni Gospodinu na onome što nam je omogućio i trudimo se izbjegavati grijeh što ćemo moći tako što ćemo biti u molitvi. Sjetite se, Isus je na brdu preobraženja išao s učenicima moliti. On je molio i onda kada su ga učenici vidjeli u slavi. Drugo, imajte neprestanu žeđ za Bogom jer je to ono što hrani našu vjeru. Kada hranimo svoju vjeru Bogom tada nijedna naša molitva neće ostati neuslišana. Bog neće šutjeti na naše molitvene vapaje. Treće, budite ponizni. Poniznost je uvjet da bismo sačuvali sebe kada se nalazimo na vrhuncu i u uspjehu. Da bismo bili veliki potrebno je da budemo ponizni. Bježimo od oholosti koja razara našu dušu držeći da smo viši od drugih.
Druga poruka današnjeg evanđelja poruka je koja se krije u ovom silasku. Vrh planine je prekrasno mjesto, ali da bismo tamo stigli moramo proći dolinom. Ne možemo doći s jedne planine na drugu, ako ne pođemo iz doline. Između dvije planine uvijek postoji dolina. Planine bacaju sjenu na dolinu i uskraćuju joj izravnu sunčevu svjetlost. Teren je mračan, surov, opasan. Divlje životinje šuljaju se po dolini, postoji opasnost odrona od kamenja. Ako ste možda bili u Međugorju i ako ste se penjali na Brdo Križevac, mogli ste uočiti kako je teren za silazak opasan. Malo nepažnje dovoljno je kako bismo uganuli nogu, a k tome, ako je napadalo malo kiše mogućnost pada je udvostručena.
Slikovito gledano, dolina predstavlja teške trenutke našega života. Ona je mjesto na kojem se borimo s bolnim uspomenama i situacijama. No koliko god krajolik bio grub uvijek kroz njega prolazi put koji nas vodi prema planini. Dolina je prizor bitki. Sjetimo se Davida i Golijata koji su se borili u dolini. I mi se borimo protiv Golijata grijeha, slabosti, ovisnosti. Može nam se činiti da smo nemoćni poput Davida. Međutim, David je išao s Gospodinom. I mi idimo s Gospodinom u tim životnim borbama.
Dolina nas želi zaslijepiti kako bi pomislili da smo nemoćni, ali nas psalmist ohrabruje riječima: Gospodin je pastir moj… pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer ti si sa mnom. Svi mi prolazimo kroz tu dolinu boli jer to je sastavni dio našega života. Mnogi tada krenu prigovarati, kritizirati, propitkivati smisao života i postojanje Boga. Međutim, ne dajmo se zaslijepiti jer dolina nije naše odredište. Bog nas želi na uzvišenoj planini vječnoga života.
To je pokazao tako što je sam ušao u dolinu smrti kako bismo mi mogli živjeti. Naš boravak u dolini shvatimo kao Božji trening gdje nas jača i priprema kako bismo mogli osvojiti novi vrh planine. Neka nas i današnja Božja riječ ohrabri da se oslobodimo straha ukoliko se sada nalazimo u dolini koja zamračuje naš pogled i prepustimo se Gospodinu da nas kroz te putove vodi znajući da on zajedno s nama osvaja planinu našega života.