Predragi,
Već treću nedjelju čitamo izvještaje o Isusovom uskrsnuću. I ako malo bolje pogledamo te izvještaje uočit ćemo kako se razlikuju. Nekima koji su možda slabiji u vjeri to može probuditi sumnje u istinu Isusova uskrsnuća. Budući da je riječ o drugačijim izvještajima, to ne znači da jedan isključuje drugi. Na primjer: Društvo se okupilo gledati neku nogometnu utakmicu. Gledamo istu utakmicu, ali nakon toga kada se ona prepričava, svatko će ju prepričati na svoj način, onako kako ju je doživio. Gledamo istu utakmicu, ali ju različito doživljavamo. Bit će drugačije prepričana, ali rezultat će biti jednak. To što je neki događaj na drugačiji način prepričan ne znači da se nije dogodio.
Možemo reći da su i evanđelisti prepričali Isusovu utakmicu svaki na svoj način, ali rezultat te utakmice je jednak: Isus je ubijen, tri je dana bio u grobu, njegov grob je prazan, On je uskrsnuo, Isus je živ i ukazivao se učenicima. Svi oni pokazuju da je rezultat Isusove utakmice jednak.
I danas postoje mnoga svjedočanstva onih koji su se susreli s Isusom i svjedoče da je živ. Mnoga od tih svjedočanstava su različita, ali je i ovdje rezultat jednak, a to je promjena života. I dok nam drugi prepričavaju svoje iskustvo i mi smo možda ponekad poput apostola, u nevjerici slušamo i čudom se čudimo da netko može tako promijeniti svoj život. Poput apostola znamo se naći u gornjoj sobi svojih strahova i sumnji pitajući se: gdje je Bog u našim životima? Gdje te mogu prepoznati?
Ne obuzimaju li sumnje i naše srce? Mnogi imaju problema sa sumnjom i onda pomisle kako nedovoljno ljube Boga. Današnji evanđeoski odlomak pokazuje nam stanje onih koji su posebno ljubili Isusa, a opet sumnjali su. Sumnjali su u žene koje su govorile da je grob prazan i da su susrele Isusa, sumnjali su dok su Ivan i Petar govorili o praznome grobu, sumnjali su o izvještaju s puta u Emaus. I vrhunac sumnje bio je kad se Isus pojavio pred njima, gledaju ga, a opet ne vjeruju. To ne znači da su manje voljeli Isusa. Trebamo znati da sumnja nije suprotnost vjeri. Sumnja je zapravo neophodan sastojak vjere. Ako vam je u vjeri sve idealno i nemate nekih poteškoća u prihvaćanju i razumijevanju Boga, tada vjerojatno ne skrećete dovoljno pažnje na svoju vjeru. Stoga, prvo što trebamo naučiti iz današnjeg evanđelja jest istina naše sumnjičavosti. Sumnja ne isključuje moje povjerenje i ljubav prema Bogu, nego želi našu vjeru učvrstiti i ojačati.
Druga poruka je pomalo skrivena u evanđelju, a govori nam o mjestu prepoznavanja i susretanja Isusa. Ako malo zastanemo na početku evanđelja, možemo vidjeti kako učenici prepričavaju i govore o mjestu gdje možemo i danas prepoznati Isusa. To je za euharistijskim stolom, u svetoj misi. Učenicima su se otvorile oči tek u lomljenju kruha. U potpunosti ćemo otkriti Isusovu prisutnost u lomljenju kruha, odnosno u svetoj misi gdje nam se on daje da ga dotaknemo, a ujedno u pričesti on dotiče nas.
U tom susretu Bog pronalazi vratašca za ulaz u naš svijet koji je označen smrću. Sudjelujući u euharistiji mi živimo u svijetu u kojemu nas smrt dotiče, ali nas ne uništava. Dovoljno je da nas u pričesti Bog dotakne i dodir smrti više nas neće uništiti. Zahvaljujući Isusovom dodiru mi ćemo kroz smrt tek proći jednako kao što je to on učinio.
Isus svojim dodirom vraća vid, oslobađa nas od straha, raspršuje sumnje i daje nam ozdravljenje. Njegov nam dodir želi pokazati Božju blizinu. Zato Isus danas nama govori da ga dotaknemo u euharistiji jer zna da ono što dotaknemo duboko utječe na nas. Kad smo nešto vidjeli i dodirnuli, tada smo uvjereni u stvarnost toga postojanja.
Isus i danas dolazi u središte našega života. Dok nas dotiče u našim sumnjama i pitanjima, on nam tumači Pisma. Tražimo i molimo od Gospodina tu milost da i nama otvori pamet da razumijemo Pisma, jer kad poznajemo Pismo tada poznajemo i Krista (sv. Jeronim), a što nam pomaže u našim sumnjama. Također, sebe preispitajmo gdje smo u svojoj vjeri. Zašto vjerujemo? Znamo li dati odgovor i obrazložiti nadu našega poziva ili vjerujemo jer smo tako naučili, jer su nam vjeru prenijeli naši roditelji? Isus želi da ga osjetimo, dodirnemo i da vjerujemo jer smo se susreli s njime. A kada se s njime susretnemo tada imamo sljedeću dužnost. Da budemo svjedoci toga susreta.
Biti svjedok toga iskustva bitno je poslanje svakoga od nas. Nije li najveći prigovor katolicima upravo taj što nismo dosljedni svjedoci. Budimo svjedoci, da ono što u svetoj misi slušamo, da ono što vjerujemo pretačemo u svoj život te po našem životu drugi prepoznaju da je Isus i danas živ.
vlč. Mario Žigman