Od trenutka kada smo rođeni suočeni smo sa svojevrsnim strahom. Sjetimo se kako smo u djetinjstvu znali činiti nešto s određenom dozom straha ne znajući reakciju naših roditelja. Kada bismo vidjeli da pozitivno reagiraju na nešto, tada bismo drugi put to sa sigurnošću učinili.
Isus u današnjem evanđelju govori o tri vrste straha, a nasuprot tome strahu stavlja vrlinu hrabrosti koju apostoli trebaju imati. Isus je jasno objasnio što očekuje od svojih učenika i jednako tako ih je upoznao s opasnostima koje mogu očekivati kada nastupe u njegovo ime. No, ipak ih ne ostavlja napuštenima i samima. Želi da se ne boje znajući da je on s njima. S druge pak strane, strah može biti dobar jer nas može sačuvati od neke opasnosti. Na primjer, bilo bi izuzetno glupo od nas ako bismo bili neustrašivi pred tigrom. Samo bi se lud čovjek ponašao prema tigru kao prema pripitomljenoj mački. Strah nam pomaže da budemo oprezni i poduzmemo određene mjere zaštite.
Međutim, strah koji nas blokira i paralizira da ne možemo ići naprijed je štetan. Upravo o te tri vrste straha Isus govori u današnjem evanđelju: strah od progona, strah od smrti i strah od ozljeda.
Što Isus misli kada govori o strahu od progona? Vidimo kako Isus govori o tome da su domaćina nazvali Beelzebulom, kako li će više njegove ukućane. Jer smo Kristovi možemo očekivati pogrdna imena, možemo očekivati progonstva i suprotstavljanje našem stilu života jer se svijet jednako tako suprotstavio Kristu. Ono što je natjeralo ljude da progone Isusa to će ih isto natjerati da i nas progone. Ovdje nam Isus daje ohrabrenje da se ne bojimo progonitelja jer će se Istina jednoga dana saznati. Sve će tajne biti skinute i otkrivene. Ako imamo povjerenja u Boga da će otkriti istinu tada se ne moramo bojati onih koji nam se protive, koji uništavaju naše dostojanstvo. Bogu je poznato ono što se krije u srcima i životima ljudi. On će nam sigurno vratiti ugled i dostojanstvo koju su nam drugi oduzeli.
Drugi strah je strah od smrti. Nismo li se kroz ovo vrijeme pandemije suočili upravo s ovim strahom? Grebemo se za goli život kao da vječni život ne postoji. Ne želim reći da ne trebamo čuvati svoje zdravlje, jasno da trebamo, jer nam je Gospodin povjerio brigu i za naše tijelo. Međutim, kod mnogih se uvukao strah koji ih je toliko paralizirao da se nisu pomakli ni u svojoj vjeri ni u svome tjelesnom životu. Isus nam govori da se ne bojimo onoga što može ubiti tijelo, već onoga što može ubiti dušu. Po krštenju smo postali baštinici vječnoga života što nam nijedan čovjek ovdje na zemlji ne može oduzeti. Međutim, možemo sami sebi uskratiti tu baštinu ukoliko dopustimo da nas strah toliko paralizira da se zalijepimo samo na zemaljski život. Ukoliko budemo promatrali svoj život kroz prizmu vječnosti tada ćemo fizičku smrt promatrati kao prijelaz iz jednoga života u drugi – bolji. Ne bojmo se, jer i kad kroz smrt prolazimo nismo sami, Bog je s nama kako nam na jednome mjestu govori psalmist.
I naposljetku treći strah s kojim se suočavamo jest strah od ozljeda koje će nas srušiti. Nismo li taj pad doživjeli onda kada nas je netko povrijedio, kada smo doživjeli poniženje i nepravdu? Svaki je pad težak, no ne bojmo se jer imamo nekoga tko nas želi podići. Imamo onoga bez čije volje ni jedan vrabac ne pada na zemlju. Imamo onoga koji je izbrojao sve vlasi na našoj glavi. Ako je Bogu toliko stalo do nečega tako malenoga, koliko li mu je tek stalo do čovjeka. U našoj boli Bog nam pristupa poput milosrdnog Samaritanca povijajući naše rane euharistijom i sakramentom pomirenja kako bi nas postavio na svoja ramena i nosio kroz ovaj život. Neka nas današnja riječ nosi na krilima Božje ljubavi koja uklanja strahove koji nas paraliziraju u duhovnom i tjelesnom životu.
vlč. Mario Žigman